Powered By Blogger

уторак, 3. август 2010.

Upoznajmo se

Godinama gledam
neka tuđa lica,
nepoznate ljude,
te pokretne sene,
i znam i njima krv teče kroz vene
ali ih nikada nisam pitala
( to je ono što muči mene)
onako otvoreno,smelo,
šta bi za njih bilo Božje delo?

Kakve oni predele ,u snovima,posećuju,
kome se klanjaju,
koga kao ikonu ljube?
Kome veruju a koga bi da osude?
Šta su od svog života hteli,
šta su im bili ciljevi
i jesu li im ostvareni
snovi ,ako ne svi
onda bar neki njihovi delovi?

Previše smo sami sebi posvećeni,
hodamo u mimohodu,
bez imalo volje.
Prolaze nam godine
a nikada ne upoznamo
one s kojima živimo,
one koje svakoga dana srećemo,
one koji bi da nas,možda,ipak malo vole.

Nemamo vremena,
(vremena su luda),
prolaze dani u trci i muci.
Lakše bi nam bilo,verujem u čuda,
kada bi smo na čas zastali
na toj pokretnoj traci
(što se život zove)
kada bi smo imali barem trunku želje,
da upoznamo ljude,
da ćutimo i slušamo
ono što nam,možda,oni reći žele.

Kada bi smo pokušali
da im ostvarimo snove
možda bi i nama život lakši bio,
možda bismo tako,
nekako,uspeli
da postignemo i naše zacrtane ciljeve.
Samo kada bi ,na tren,zaboravili
svoje probleme,svoje muke
i samo kada bismo ,zarad prijateljstva,
raširili ruke (za zagrljaj).

Jer...Svi smo mi ljudi,
isti su nam snovi,
iste nas i muke i aveti muče.
Ništa nije večno ,
za čas dođe juče
pa što bi smo sami čekali svanuće?

Tuga

Zanemeše prolaznici,
zaplakaše sveštenici,
lelek se iz svih usta začu.
Da saznaju odgovor ,
sve svoje daju.
Pitaju se i Anđeli ,
sa neba,u neverici,
Da l' je Bog surov il' Đavo živi u Raju?

Utihnuše ptice,
do pesme im nije,
pognuše glave ,rastužene.
Gledajući dete u rukama majke,
dok ga predaje Bogu,
ptice zaplakaše.
Ni najtužnije pesme, napisane nekad,
takvu tugu opevati ne mogu.

Gledaju u nebo,
očevi i dedovi,
mrmljaju sebi u bradu
kletve i molitve.
Ni sve njihove suze,ni svi jecaji,
ne mogu vratiti
to Anđeosko dete.

Tek jedan tren i poletelo je
ka Bogu,ka Nebu.
Ni krivo ni dužno
kažnjeno je za grehe,
koje su načinili pradedovi.
Pitaju se svi,
moraju li nevini plaćati cehove.
Ima li načina otplatiti
sve iskonske grehove.

Kleknuše svi,zemlju dodirnuše.
Na nebu sunce opeklo ,prokleto.
Ima li te Bože,da l' ti je šta sveto?
S jecajem ,u grču ,majka prošaputa,
'Sahranite me sa mojim detetom'.


Aleksandru...

Nađite mesta za jednu senu

Gde da odem?Koga da pitam?
Koliko ću još svetom da skitam?
Na kraju koje prelepe duge
se nalazi ćup ,
da u njega stavim sve svoje tuge
i da one ,konačno ,nestanu?

Nađite mesta za jednu senu ,
koja svetom već dugo
svoje snove nosi
poput najtežeg tereta ,na leđima.
Dajte koverat,umornoj ženi,
da svoje molitve pošalje Anđelima.

Hajde!

Hajde!Dotaknimo nebo.
Lako je.
Zamisliš želju,prekrstiš se,
malo se pokloniš,
prepustiš se
i poletiš
pod oblake
do zvezda i dalje.

Hajde!Zagrli me.
Prosto je.
Raširiš ruke,nasmešiš se,
da u ljubavi sve je dopušteno,
utešiš se,
kad voliš ,ne greši se,
greške ne postoje kad voli se.

Hajde!Poljubi me.
Dopušteno ti je.
Ponudiš usne za poljubac,
zatvorenih očiju
potražiš oslonac,
kad želiš jako,ostvari se.
Samo me poljubi ,prepusti se.

Hajde!Priznaj mi.
Ne stidi se.
Mogu da poginem
zbog onog kog volim,
znaš me.
Samo mi priznaj i voli me.
Hajde,baci sve svoje karte.
Dajem ti blagoslov,
svojom zovi me.

Linija života

Na mom dlanu linija života,
pomalo tanka,nesigurno utisnuta,
krivudava ,nepredvidivo ucrtana,
dovoljno duga da pruži nadu
i prekratka da donese umirenje.
Postoji.
To je dovoljno da bujica snova
i želja krene.
Bar meni ili bar zbog mene.

Neću ti pričati o sreći

Neću govoriti o zvezdama,o snovima,
o mravima koji su nas napali
dok smo ležali u travi.
Ne drami.
Neću te podsećati
na toplo julsko veče,
na tišinu oko nas
i zaglušujuće vriskove u mojoj glavi.
Zaboleće te sećanje
na moje ruke
na one dodire ,
pobećićeš od mene,
od svoje robinje
i neću ti moći završiti
simfoniju od uzdaha,
niti ti opisati
vatrene pečate na svom telu,
niti osećaj kada si me uzeo,
kada su nas svici zatekli na delu.
Neću te mučiti.
Sačuvaću sebe celu
ako ikada ponovo poželiš
da me pretvoriš u robinju
i da uživaš u mom telu.

Kako je sve počelo

A počelo je tako što sam ti
običnim rečima pričala o sreći
i o tome kako je lakše
put posut trnjem preći.
Počelo je sa tvrdnjom
da prijateljstvo do smrti
nije isto što i 'druženje' tokom života.
Počelo je sa mojim filozofiranjem
da za ljubav nema garancije
i da se garancija samo uz,
na primer,toster dobije.
Moj uvod u izlaganje činjeničnog stanja
bio je sličan gradnji čardaka
ni na nebu ni na zemlji.
Te večeri sam jednim potezom
srušila sve ono što smo
kao prijatelji
gradili godinama
i istim tim potezom
počela sa gradnjom kule od snova,
našeg Tadž Mahala.
Te noći sam ubila tvoju prijateljicu,
onu koju si poznavao godinama
i pokazala ti kako izgleda
jedna muškobanjasta dama.
Kada je otkucala ponoć
tvoja prijateljica pretvorila se
u Pepeljugu koja čeka svog princa.
Ni te noći a ni do današnjeg dana
nisam poverovala
koliku sreću može čovek osetiti
samo zbog jednog pogleda
i jednog,tiho izrečenog 'Hvala'.
O prvom,našem poljupcu
sada ni pisnuti neću.
Ostaviću nedorečenu ovu pesmu.
Zaslužio si to.
Mi imamo početak
a još smo daleko od kraja.
Hvala.

Krila

E,stvarno,
više neću pesme da pišem.
Ima li smisla
pisati o sreći
i lažne nade davati
onima koji u 'bolje sutra'
sve manje veruju?
Ima li logike u tome
što pišem o ljubavi,
kada polovina onih koji čitaju
u ljubav ne veruje
a druga polovina
s tom verom ,po malo i preteruje.
Nikada nisam pisala o Bogu i veri.
Jesam zapravo ali
ne verujem da bi se vernici
sa mnom složili.
Šta više,verujem
da bi lomaču podložili
i na krst me,
simbolike radi,
razapeli,
oni koji veruju(u šta,u koga,a da ,u Boga).
Nisam ni rodoljubive pesme pisala.
Ne živim u zemlji
koja je moje pesme zaslužila
(i ne samo moje,bilo čije).
To nije zemlja
koju sam želela.
Nekom čudnom ironijom sudbine
baš sam na tom
pogrešnom mestu sletela.
Krila ,ipak,nisam odrezala.
Za svaki slučaj sam ih
(pametna odluka)
sačuvala.
Trebalo bi se samo setiti
kako sam nekada letela
pa odlepršati,
do prvog oblaka
i posmatrati
ovu parodiju od života.

Kupiću ti kuju

Zazvoni zvoncetom
cin cin cin
tvoja će kuja odmah dotrčati,
pred tobom šeniti
i šapu ,za dodir tvoj,dati,
dva puta kratko i jednom dugo
zalajati,
na Lunu zavijati
kada se gazda ,
na vreme,
kući ne vrati.
Poput vernog druga
kroz život će da te prati,
za malo mleka i po neku kosku
sve svoje dati.
Kada je šutneš
ona će da pati,
ali će uvek,uvek tebi da se vrati.
Trebaš samo ,prvo,
kuju kupiti.
Pošto ću ti ja ,uskoro,
korpu lupiti.
Nisi navikao sam živeti.
Nabavi kuju.
Kada nisi sposoban da udovoljiš ženi
evo kupiću ti ja kuju,
ona neka ,pred tobom,šeni!

Cirkus

Opet je cirkus u našem gradu,
Vrti mi se u glavi od gužve,
šarenih svetiljki,
šećerne vune i vesele muzike.
Hoću,pridružiću im se!
Živeću životom čergara.
Hodu po tankoj žici
već sam sklona,
za tu atrakciju sam rođena.
Mogu i masku klovna staviti.
Naučila sam kriti svoje lice.
Sve oko sebe mogu nasmejati
i svi će reći
'Vidi koliko je luda'.
Ja ću se samo
bez prestanka smejati
i nadati
da maska neće spasti
i sva ta vesela lica razočara.
Mogu izvesti
i tačku s lavovima.
Na lavlje čeljusti sam navikla.
Ukrotiću najsmrtonosniju zmiju.
Rečima bih je obrlatila.
Jesam,jesam slatkorečiva.
Ipak,
ono što me najviše mami
je život lutalice.
Svakoga meseca druga lica,
drugi ljudi,
neke druge,
nepoznate ulice.
Nebo je granica
a drumovi kolevka
za sva ta draga,cirkuska lica.
Odlazim s cirkusom.
Ja sam lutalica!

Ispoved

Ovo nije pesma ,
ovo o čemu pišem,
ovo je ispoved,
kao pred Bogom,
samo što se ja ispovedam samoj sebi
a nisam Bog
niti sam vernik za uzor.
Ne kvarite mi tugu,
ne želim taj ružičasti prizor
vašeg optimizma.
Zaspala sam u svom mraku.
Umorna od ovog proživljenog
nadrealizma.
Tek ponekad
blesne po neka pesma
pisana za ko zna kog
i ja,tek ponekad,
pomislim
'Dobar je ovaj Bog,
dobar jer gleda me sada,
ne spava,
iako je prespavao pola
života mog'.

Πάντα ῥεῖ (panta rhei)

Nikada ja nisam htela da pišem pesme.
Nekako me je,samo po sebi,našlo.
Tresnulo jednog popodneva posred čela,
naišle reči kao lavina,
pokuljalo odjednom iz mene,
grunulo zapravo pa samo poteklo.
Nisam vična ni slaganju slova,
često pomešam pa napišem šta ne treba.
Uglavnom,ispadne kako ispadne,
pa shvatim
svoje sam misli ,zapravo,pretekla.
Napisala ih,prodisala,
malo nad njima šmrckala,
kamen u grudima malo pomerila,
dušu olakšala pa se osmehnula.
Bude mi nekako lakše kad napišem,
šta god.
Napišem pa slobodnije dišem.
A posle nekog vremena,
čak ni to što sam pisala,
nije više ni važno.
Kad nešto pomislimo
pa zapišemo,shvatimo,
sve je u životu prolazno.
I prošle tuge nas manje muče,
juče postane juče.
Sve prolazi,reči ostaju ,
da nas ipak pomalo podsećaju,
da moramo pisati
ako želimo disati.

Deo nas (Ruka za spas)

Ponekad imamo previše sebe
pa nemamo kome da damo deo.
Kipi višak na sve strane
a nikome ne treba taj višak.
Ponekad bi da poklonimo deo sebe
nekome vrednim nas.
Ponekad imamo i onaj deo
koji bi da sačuvamo samo za sebe.
I obično biva tako,
kad želimo da budemo darežljivi,
kad želimo da poklonimo jedan svoj deo,
samo da bi ovaj naš drugi
mogao da preživi,
nema nikog kome bi smo deo sebe dali.
Ponekad...Sve češće zapravo,
pomislim da smo sami sebi
najveći neprijatelji,
pomislim da smo sami krivi
što smo deo nas.
Pomislim da sami sebi
moramo pružiti ruku za spas!

Samo bez osmeha

Nemam da platim te vaše ponuđene osmehe.
Prevelika je cena a ja sam bez dinara.
I neće mi ostati kusura,
ako platim,
jer previše je ponuđenih
a skupih osmeha.
Bednik sam,bednik ,
bez cvonjka.
Oprostite,vratite osmehe,
neću ih.
Počastite me vinom,dovedite tamburaše,
nek samo za mene odsviraju onu moju.
Dajte da zaboravim ,
da u vinu utopim tugu...Sudbinu svoju.
Ne osmehujte se.
Ne znate kome se smešite.
Uzalud nameštate osmehe,mada,
pristaju vam,nije da nije.
Dajte mi vino,ma,nek' se napijem.
Dajte da zapevam,bez treme ,bez stida.
Onu moju samnom zapevajte.
Samo ne nudite osmehe.
Vaši osmesi su mi najveća briga.

Samo to

A trebalo je samo
jedno lice nasmejati,
u nečije oči zvezde ubaciti,
nečiju kosu suncem obojiti
i voleti...Samo,jednostavno,voleti.
Trebalo je Pepeljugu u najlepšu haljinu obući,
pružiti joj ruku,na najlepši bal povesti,
i ponositi se sobom.
Trebalo je samo deo sebe dati
i verovati...Samo,jednostavno,verovati.
Bilo je dovoljno malo nežnosti dati,
svoje snove okrnjiti i drugom taj okrajak pokloniti.
Sasvim je dovoljno čovek biti.
Potrebno je samo to želeti...
Samo, jednostavno, želeti.

Pa ,ipak...
Teško je,preteško,
osmehe poklanjati.
Za osmehe je potrebno srećan biti.
Ipak,mi nismo klovnovi.
Teško je,preteško,lažno se smejati.
Teško je od Pepeljuge princeza postati,
u bajke treba verovati
a nismo deca,na žalost smo odrasli.
Teško je verovati...teško,preteško je verovati.
Ipak je najteže nežnosti poklanjati
ako nemamo kome.
Nije potrebno samo želeti.
Potrebno je imati kome
nežnosti pokloniti.

I tako...

I tako...
Naslikamo svoj svet samo nama dragim bojama.
Krstimo se pred tom slikom
svaki put kad nas uplaši neka
natprirodna pojava.
Stavimo sliku tog sveta u zlatni ram
i gledamo je svakog jutra.
Sa njom nam počinje svaki novi dan.
Zapalimo kandilo ispod te slike,
taj miris tamjana nas smiruje.
Nismo uzorni vernici
ali svaki čovek bar u nešto veruje,
toliko da u toj veri ,pomalo i preteruje.
Krmeljivi gledamo taj naš svet.
'Lep je,jel da da je lep?',
pitamo a onda se oko sebe osvrnemo
i shvatimo da nemamo kome
pitanje da postavimo.
Dok smo mi slikali ,drugi su svoj život živeli
i iz naših života zbrisali,uplašeni.
Teško je sa slikarima na kraj izaći,
pogotovo ako su to slikari
kojima mašta više od života znači.
Još ako slikamo rečima...
Teško nama!

среда, 28. јул 2010.

Žena

Ostani Žena sa vetrom u kosi,sa zvezdama u očima.
Ostani Žena,ponosna,hrabra,odvažna i prkosna.
Ostani Žena,majka,lavica,vila,ratnica.
Ponudi svoje grudi i nahrani gladna usta,
otkrij svoje skute i ponudi strast bludnim očima,
ponudi svoje ruke, umesto kolevke,umornim telima,
utehu ponudi neutešnima,ostavljenima,tužnima.
Jer ti si Žena ,od muškarčevog rebra stvorena,
ne da bi bila robinja,sluškinja,ponizna supruga,
već da bi štitila to muško srce u grudima,
da bi u hladnim noćima njegove grudi grejala,
da bi muške suze,najteže,brisala,
da bi za Njega disala,živela,umesto Njega mislila.
Budi dostojna Boga i Njegovih Anđela,
budi vera,nada,ljubav nevernicima,
budi Žena,od Boga Zemlji darivana.
Budi jaka jer ti nosiš ponosno svoje breme...Žena!

недеља, 25. јул 2010.

Pesmu mi pokloni

Neću da odgovorim
na prećutana pitanja.
Previše bi trebalo vremena
a ja sam nestrpljiva.
Neću ti dati prilku
da me sažaljevaš.
Veruj ,biće lakše
ako samo ćutim
a tebe pustim
da o nemogućem snevaš.
Ako progovorim
mogla bih i vrištati
i naglas Boga opsovati...
Ali neću!
Nismo znali da izgovorimo,
svakoga jutra,
reči dobrodošlice
svakom novom danu.
Pa sad stojimo zbunjeni
i čudom se čudimo
zašto besane noći provodimo
i zašto se
umorni budimo
i zašto se ,uzalud,
molimo nekome ,
za koga nismo baš ni sigurni
da li postoji,
i da li se i On
za nas moli.
Samo,eto jedino što tražim,
pesmu mi pokloni.
Ja sam uvek bolje znala
da ćutim
i da napišem šta slutim
a da ne izgovorim.
Pesmu mi pokloni.
Tako te jedino
mogu razumeti.
Zaboleće jače,
presećićeš me
na pola,k'o mačem.
Ja ću preživeti...
Pesmu mogu pročitati
u samoći,
tada suze slobodnije teku.
Pesmu mi pokloni.
Opevaj ,od mojih suza,
nastalu reku.

понедељак, 19. јул 2010.

Čelična dama

Odgovorno tvrdim:
slomiće me najtiša reč
i najblaži dodir.
Uništiće me nečija pažnja
i nečija briga.
Moj oklop probiće
nečiji nežan zagrljaj.
Toliko sam jaka,
toliko sam ''čelična dama''.
Zgrabiće mi vrisak sa usana
nečiji poljubac.
Rasplakaću se na nečije
"Biće dobro,ne brini".
Da se razumemo,
nisam ja jedna od onih
što samo slini
ali...
Ubije me
nečije "Ne brini"!

субота, 17. јул 2010.

Ako...

Ako ti obećam da nikada više suze neću proliti
i da ću ružičaste slonove
u svoje snove pustiti,
hoćeš li tada biti ,konačno,ponosan na mene?
Ako razmažem trule višnje na svojim usnama
i zacrnim zelenilo u mojim očima,
svesno se odričući migova i koketiranja,
hoću li tada biti tvoja ,za tebe rođena?
Ako prekrijem sede vlasi u kosi
i dopustim struji sudbine da me ,bez cilja,negde nosi,
prepuštajući se prividnom letu u nepoznato,
hoćeš li mi reći da je moje sve tebi sveto?
Ako ,ipak,stanem pred tobom ponosno,
ni za tren ne skrećući pogled,ne spuštajući glavu ponizno,
ako ti saspem u lice sve svoje stihove ,
tebi ,kao nepoznatim jezikom,pisane,
hoćeš li ,konačno,razumeti onu mene,
koju plaše godine koje dolaze,
koju plaše tamne sene koje noću u tami krase zidove?
Hoću li tada biti rođena za tebe?