Ako...

Ako ti obećam da nikada više suze neću proliti
i da ću ružičaste slonove
u svoje snove pustiti,
hoćeš li tada biti ,konačno,ponosan na mene?
Ako razmažem trule višnje na svojim usnama
i zacrnim zelenilo u mojim očima,
svesno se odričući migova i koketiranja,
hoću li tada biti tvoja ,za tebe rođena?
Ako prekrijem sede vlasi u kosi
i dopustim struji sudbine da me ,bez cilja,negde nosi,
prepuštajući se prividnom letu u nepoznato,
hoćeš li mi reći da je moje sve tebi sveto?
Ako ,ipak,stanem pred tobom ponosno,
ni za tren ne skrećući pogled,ne spuštajući glavu ponizno,
ako ti saspem u lice sve svoje stihove ,
tebi ,kao nepoznatim jezikom,pisane,
hoćeš li ,konačno,razumeti onu mene,
koju plaše godine koje dolaze,
koju plaše tamne sene koje noću u tami krase zidove?
Hoću li tada biti rođena za tebe?