Powered By Blogger

понедељак, 30. мај 2011.

Kada vrisne tišina

Kada vrisne tišina
pa probudi onu mrvu nemira
zaostalu u mojim grudima
krenuće lavina reči
gorkih poput pelina
sa mojih ispucalih usana
i odložiću sva naredna svitanja
jer glava mi je prepuna
besmislenih pitanja
a duša željna odgovora.

I nema mi odmora
sve dok poslednja reč ne napusti
ovo sklonište sastavljeno
od mojih sivih ćelija
usijanih od silnog razmišljanja
da li je i kako je moglo
nekada.

Slažem misli kao Rubikovu kocku,
svaka bi trebala na svoje mesto doći
a pomešale se pa škrgućem zubima
i nerviram se a nema mi pomoći.

Kocka je u mojim rukama,
za sve svoje postupke sama sam odgovorna,
za sve reči izgovorene,
evo priznajem,sama sam kriva,
što nisam jezik zauzdala,
glupava lajavica
pa opet...
da li bih to bila ja
da sam prećutala?

I opet ,pena mi na usta potekla,
besna sam na sebe i na sve horizonte
koji su pukli pred mojim očima
a ja,mrva u svemiru,
tek trag u vremenu koje prolazi,
zastala,poklekla,umalo pala,
nemoćna pred saznanjem
da je ona žena
iz onog mog ogledala
ista ja ,luda,
sada još luđa pd teretom godina.

Vrisnula je tišina
i sve uspavane nemire
probudila je u mojim grudima.

Нема коментара:

Постави коментар

Copyright ©2010/2011 by Marija Mihajlović Davidović-zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora-