Powered By Blogger

понедељак, 12. септембар 2011.

Priručnik za zaposlene žene nezaposlenih muževa

''Ni Bog nam nije verovao tih dana.
Ni priroda.
Ni ljudi.
Verovala je samo naša ogromna ljubav.

Verovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci...'' Mika Antić



Dugo mi se po glavi već vrti pitanje šta je to što može da slomi i najjačeg muškarca.Činjenica je da će svaki muškarac teško da oprosti ili možda nikada i ne oprosti ako ga prevari žena.Zatim,postoji i ono nešto što se zove ''prerana ejakulacija'' zbog čega,pretpostavljam,mnogim muškarcima izbiju ospice kada samo i pomisle na to a na ovo se nadovezuje i ono čuveno pitanje ''Šta ako ga izda ''ponos'' baš kad ne treba?''.Može na muškarca pogubno uticati,na njegov ponos i psihu i situacija kada pokuša da se sam suoči sa nadrogiranom gomilom balavurdije,koja se cele noći dernja ispred zgrade i kada on pokuša da ih razumno upozori da je već ponoć i da bi trebalo da,do vraga,ućute i puste normalan svet da spava ,oni ga ili obaspu paljbom najsočnijih srpskih psovki ili ne daj bože,ako im je na par metara,zalete se na njega i prebiju ga.
 Sve to može da poljulja muški ponos i ja sam dugo verovala da su to situacije kada bi svaki muškarac osetio,najblaže rečeno,onu vrstu stida koja im je genetski prenošena,s kolena na koleno,sa oca na sina,vekovima,jer muškarac treba da bude muškarac (sinčina,muškarčina) svake sekunde,je l' te, svog života.
  Činjenica je da savremenom muškarcu dvadeset i prvog veka ni malo nije lako.Žene su se osamostalile,mentalno ojačale,skoro pa da više i postoji podela na muške i ženske poslove,žene rade a pored toga uspešno balansiraju između posla,porodice,dece,bavljenja sopstvenim hobijima,izgledom i opuštajućim izlascima sa drugaricama.Umeju da poprave auto,umeju da okreče stan,da poprave brave na vratima i danas,mnogo hrabrije nego ikada,smeju da se upuste u borbu za sopstvena prava.
  Poslednjih godina porast nezaposlenosti u Srbiji i u celom svetu raste ,bez tendencije da se taj trend zaustavi ili bar uspori.Muškarci u najboljim godinama,radno sposobni,orni i čili za rad,bivaju otpuštani iz firmi,propalih preduzeća,radnji i radnjica.Sve je više muškaraca na listi nezaposlenih.I žena,naravno ali žene su za neku drugu temu.Ova je o muškarcima,nezaposlenim licima,besposlenima...
  U prvim danima posle otkaza,krajnje je normalno da muškarac pokazuje sav svoj bes i nezadovoljstvo.Ujutru se budi pun nekog inata i prkosa,s prvim zracima sunca iskače iz kreveta i kreće u potragu za bilo kakvim poslom.Vrti poznate i nepoznate brojeve telefona,priseća se nekih bivših kolega,zove ih i raspituje se gde rade,ima li posla,hoće li da primaju radnike.Pretražuje internet u potrazi za oglasima za zapošljavanje,obilazi sve opstale ili klimave firme i firmice u svom mestu a i šire,traži veze i vezice i...nada se!
  Posle mesec dana bezuspešne potrage za poslom (jer u malim sredinama ,u današnje vreme,zaposliti se ravno je mogućnosti dobitka sedmice na lotou),nastupa period zatišja.Pomirenje sa sudbinom a nada još živi.Više ne luta po gradu,kao stari ofucani mačor,jer više i ne postoji firma ,u kojoj ne postoji lista za čekanje na posao  sa njegovim imenom.telefoni više ne zvone kao prethodnih dana,svi su već javili da se u njihovim firmama radnici ne primaju i da su,zaboga,velika većina poslati natrag na zavod za zapošljavanje...U šetnji do prodavnice,još se desi da naleti na nekog poznanika i opet krene sa raspitivanjem za bilo kakvim obaveštenjem gde bi mogao da još pita za posao ali se sve češće iz prodavnice vraća sve utučeniji i bezvoljniji.Blesne tu i tamo i po neka iskrica u njegovim očima,kada mu neko da informaciju da je čuo da ...možda...trebalo bi...oni su primali radnike...Sledećeg jutra odjuri do te,neke firme  a vrati se kao pokisao ker...
  Već tri -četiri meseca posle dobijenog otkaza u kući ćete imati zamišljenog,poniženog,depresivnog čoveka,napominjem,u najboljim godinama,koji je napravio već udubljenje na onoj strani kauča na kojoj sedi dok gleda ekran TV prijemnika.Pokušate li da mu proniknete u misli,sigurna sam da bi u njegovoj glavi naišli na buru emocija,od besa,preko frustracije do očaja!
Tu počinje da se postavlja pitanje:kako racionalno i normalno izdržati prebacivanja i jadanja tipa:''Ja ne mogu više da sedim kući i čuvam decu!''...Ili ''Pretvorio sam se u domaćicu.Muka mi je od tih sudova!''  ili:'' Lako je tebi.Odeš na posao ,izađeš iz kuće.A ja?!?!''
  Verujem da će biti trenutaka kada ćete besno odvratiti :'' A šta je samnom???Tolike godine sam sedela kući i čuvala decu i kuvala i čistila i peglala...Sad možeš i ti malo!!!''
   Ali ne,ne i opet ne!To je ,verujte mi,potpuno pogrešan pristup problemu.
    Razumite svog muškarca i ne dajte da se oseti kao odbačena krpa,jer se oni,zbilja ,tako i osećaju.Njima je u genima da prehranjuju porodicu.Učeni su od malih nogu da je muškarac stub ovog društva i kuće.Oni bi trebalo da budu ti ,po prirodi stvari,koji donose novac u kuću.Oni su muškarci samo ako su sposobni da izdržavaju svoju porodicu.Možda vi,drage moje zaposlene žene i majke ne mislite tako ali oni tako misle,osećaju.
    Ne prebacujte mu,nikada, niti iz kog razloga što nije pustio usisivač,pa neće svet stati ako nije usisano par dana,ne prebacujte mu što vas ne čeka topao ručak i postavljen sto kada dođete kući s posla,kao što je njega čekao dok je on radio a vi sedele kući.Pa,šta ako nije izvadio veš iz mašine i raširio ga da se suši?Nismo ni mi svetice ,i nama se dešavalo da ne usisamo,obrišemo prašinu ili zaboravimo na mokar veš u veš mašini...Poprimiće ONAJ miris???Ma,nije nego...Pustite opet mašinu da radi...
   Volite svog muškarca isto onako kako ste ga volele dok je radio.Tada ste se osećale sigurnije,zaštićenije,opuštenije pa možete tako da se osećate i sada.Jer ,vi ste zaposlene.
   Teška su vremena,brakovi se raspadaju i meni je stalno na pameti ona narodna:'' Kada beda uđe na vrata,ljubav ode kroz prozor!'' E,pa,opovrgnite tu narodnu...Dokažite svom muškarcu da nije manje vredan ako je nezaposlen.I ne insistirajte na razgovoru ako njemu nije do razgovora.A neće mu biti do razgovora,odgovorno tvrdim.Jer,samo se setite one zakletve ''I u dobru i u zlu'' i čvrsto verujte da će sve to jednom proći jer...Sve prolazi...I ko zna zašto je to dobro.Znam,uzviknućete ''A računi?A stanarina?A hrana,ko će to sve da plaća?'' Pa,vi,drage moje,zaposlene dame.Htele ste rodnu ravnopravnost.Držite se toga bar dok vaš muškarac ne pronađe posao.
   Uputite vašem muškarcu onaj vaš najlepši osmeh i ...Budite i pored umora i otečenih nogu od stajanja i  pored bolova u kičmi od ribanja po kući i pored mučnine od svih tih ručkova i večera i pored glavobolje od dečije dreke ,dakleM budite ipak ona koja ga podržava.Jer...ipak ,da bi bio jak,muškarac mora pored sebe imati i jaku ženu.
   Voli vas zaposlena žena nezaposlenog muža :)

уторак, 6. септембар 2011.

Buđenje

Hajde,razbij i tu poslednju čašu.
Ne čekaj da je poslednja kap prelije
pa da bes i tuga i zloba
progovori ono što mi nismo hteli,
nismo mogli,nismo znali.
 Daš previše,dušu izvrneš,
do gola se skineš
i ranjiv ostaneš,
pognute glave na milost i nemilost
šamarima sudbine prepustiš se.

Čuvaš i ono malo ponosa
za slučaj da zatreba
kada treba pokazati leđa
a noge ti obmotane lancima navike
ni da kreneš dalje
ni da ostaješ,
ne znaš sa sobom šta ćeš.
Prećutiš uvrede,otrpiš ignorisanje,
sve se misliš ''Proći će,biće bolje''
a novi dan dođe a ne svane
pa već očajan,stalno iznova i iznova
iščekuješ neke nove dane,
konačno svitanje.
Živiš dok ti umesto srca
u ritmu ratničkih bubnjeva
kuca isto pitanje ''Čemu sve ovo,
ima li svrhe,ima li potrebe?''

A kada iza tebe
ni senka više ne staje,
kada počneš da blediš
i veneš poput ruže otkinute
pa odbačene,
kada te ni glas onog deteta,
sakrivenog duboko u tvojim grudima,
više ne tera na napred,na kretanje,
stavi prst na čelo,
zapitaj sebe, kada već ne možeš druge,
ko je vredan tvog pogleda,
ko zaslužuje dodir tvog dlana na svojim obrazima,
sa čijih usana možeš popiti nektar ljubavi,
vredi li čekati ako onaj kog čekaš ne dolazi.

Pa shvatiš,ono što si voleo
bila je iluzija,
tvoja mašta pojačana tvojim snovima.
U liku čoveka kada vidiš stranca,
zapitaj se zašto si tek sada progledao
i šta je bilo okidač pa si realnosti
tek sada svestan postao.

недеља, 24. јул 2011.

Poruka ili oporuka

Iznova i iznova iščitavam
te nerazumljive znakove
koji mi se rugaju sa požutelih listova
i uporno nastojim da proniknem u smisao,
da shvatim i uhvatim misao
... koja je pokrenula čitavu lavinu
pa se ti čudni znaci ka meni kotrljaju
i osećam,zatrpaće me,
pod njima nestaću
ako ne shvatim poruku.

A ko će znati
kakva se tuga razliva
i iz kakvog je to pera potekla
reka mastila,
čija je to drhtava ruka ispisala
tu životnu mudrost skrivanu
od ljudskih očiju vekovima.

I naprežem se da čujem vrisak nečujan,
prekriven velovima od dvosmislenih objašnjenja
a nema čoveka koji je
svoju dušu predamnom prosuo
u bednom pokušaju da ja,
tek umorna žena,
shvatim smisao.

I čemu skrivanje vapaja duše,
mi nismo ratnici da kopamo rovove
kako bi smo sačuvali žive glave na ramenima,
dok po nama udaraju munje božijega gneva.

Pogled i lik čoveka
koji kleči na kolenima,
u molitvi upućenoj onom ko
na nebeskom tronu spava,
iskrsnu mi pred očima.
Čemu se moli pastiru ta ovca izgubljena?
Ima li svrhe moliti se bogovima?



субота, 18. јун 2011.

Predstavljanje zbirke ''Pisma- Don Kihot sa likom žene'' Marije Mihajlović Davidović

Marija je kao vulkan koji na trenutak, snebivajući se od nekog iznenađenja, samo na trenutak zastane i onda gruhne nova eksplozija veličanstvenih stihova. Ja jednostavno nemam dovoljno riječi da iskažem kako to na mene djeluje. Ošamućujuće i opijajuće. To je kao vodopad na Zambeziju, to je kao poplava koja razarajućom snagom Amazona nadire, to je jednostavno fascinantno.  A na kraju to je ipak i brod koji ti ruku spasa nudi, ako znaš da njime upravljaš i na dno da ga ne vodiš jer na dnu je već bezbroj puta bio. Ne smijem i neću dublje da se upuštam u višeslojna i višeznačna dejstva njenih vanvremenskih stihova. To i ne primjeri jednom hercegovačkom šeretu koji se pozije i poetesa pomalo i boji. Za mene kažu da znam da vladam riječima, ali pred njenom silinom ja se gubim i postajem sitan...
Ognjen Pudar
književnik

Treba imati podosta hrabrosti da liričar donese ovakvu odluku i da se posluži, verovatno nastarijom, najintimnijom, najdirektnijom i najliričnijom formom pisanog obraćanja, formom pisma...  Marijina Pisma su zaista Pisma. Kolokvijalnost i iskrenost njenog lirskog obraćanja ih čini živim, ubedljivim i istinitim. Verujem da će svako moći da odabere “svoje pismo” i sačuva ga kao da je njemu i upućeno ili kao da ga je on i napisao pa zaboravio da ubaci u poštansko sanduče....
Marijine emocije su gole, njena je reč jednostavna i čista i to je sasvim dovoljno da se ova knjiga ne ispušta iz ruku, do njene poslednje stranice...
Milomir Bata Cvetković
urednik izdanja

четвртак, 2. јун 2011.

USKORO:u produkciji Nove POETIKE, po ceni od 200 dinara. Mogućnost naručivanja pouzećem: Marija Mihajlović Davidović PISMA ili Don Kihot sa likom žene

Obezbedite svoj primerak na vreme,po ceni od
200,oo + poštanski troškovi...

Plaćanje pouzećem

na telefon:+38160 0 154 143

ili putem mail adrese :

donkihotsalikomzene@gmail.com

Ukoliko želite da naručite svoj primerak knjige, svoju adresu pošaljite putema mail-a,naručite telefonom ili sms-om (vaši podaci biće upotrebljeni isključivo za potrebe slanja knjige)

BIOGRAFIJA:
Marija Mihajlović Davidović je pesnikinja koja se godinama predstavlja čitalačkoj publici putem elektronskih medija i raznih pesničkih susreta I druženja. .Član je književnog kluba ''Velimir Rajić'' iz Aleksinca. Udata je i majka dvoje dece,sina Uroša i ćerke Teodore.Živi i stvara u Aleksincu.

Ovo je njena prva samostalna zbirka,ciklus pesama,svojevrsno prozno -poetsko izražavanje putem pisama ,dnevnik koji je pisala za sebe i svoju dušu ali i koji je pronašao svoj put do srca čitalaca,upravo putem elektornskih medija. Sada je ovaj ciklus konačno ugledao svetlost dana i u štampanom izdanju.
Priprema i svojevrstan duo zbornik sa svojom rođenom sestrom Marinom Živković ,pod nazivom ''Zašto je Adam pojeo jabuku''.
Smisao njenog postojanja su njena deca i pesme u kojima do srži otkriva sebe ,kao ženu donkihotovskih osobina,ženu koja se svakodnevno bori sa predrasudama patrijarhalnog društva u kojem živi ,ženu kojoj je ventil duše pisanje a cilj u životu mir i spokojstvo iste te nemirne ,umetničke duše.

Autorsko izdanje

Urednik i korektor
Milomir Bata Cvetković

Dizajn i prelom
Milomir Bata Cvetković

среда, 1. јун 2011.

Konfuzija

Pustila sam te
da mi prljavim rukama kopaš po duši
i skrnaviš grobove mojih nadanja.

Sama sam kriva.
Nisi se obazirao na moj totem,
moje te je verovanje dovelo do zločina.

Ubio si moju svetu životinju,
ubio si mog Ikara.

Ne umeš ti da plivaš u mom moru,
Ikarija  je moja postojbina.

Pa šta ako sam visoko letela.
Svojoj grobnici sam ostala verna.

Preuzmi ulogu Dedala.
Kriv si za moja stradanja.

Pokazao si mi kako da koristim krila,
ka suncu sam se sama uputila.

Neptuna i Posejdona sam slavila,
kao osuđena plivala u svom moru od suza.

U tebe , u svog Apolona sam se zaljubila
i od tvoje ruke stradala.

Poput sunca ,zaslepio si me,
ubio me svojim božijim čarima.

понедељак, 30. мај 2011.

Do čega meni nije

Neće meni govoriti kome da poljubim dupe
i kako je za mene pametno
da prodam dušu da bih zaradila,
sestro moja,
sestro po peru.

Posvađala sam se ja sa svim brkatim generalima
i podgojenim političarima,
koji bi da mi iz usta otmu poslednje parče hleba.

Ne klanjam se vođama,sestro moja
ma kako mi život zavisio od toga.

Ne pljujem ničijeg Boga,imam jednog svog i previše mi je.

Taj tron na kojem oni sede
mnogo je ispod mog nivoa.
Oni bi da me gledaju sa visine
a ja pljujem na njihove ere vladanja.

Ničija nije do zore gorela,sestro moja.
Ja sam promrzle prste ugrejala
i tim istim prstima pero dohvatila
i u srce ga zabola
pa krvlju svaku pesmu napisala.

Neće me naterati da istom tom krvlju
potpišem đavolji ugovor,
neću dušu da prodam.

Makar ostala Niko,makar budzašto
sebe poklanjala drugima,
ja ću iskrenošću da se borim protiv laži,
ja ću čoveštvom da se borim protiv nečoveštva,
bogatima ću i poslednji svoj,krvavo zarađeni dinar dati
i onu poslednju koricu hleba,da se zasite,nezasiti,
sestro moja.

Davno sam ja doktorirala,ma i magistar postala.
Diplomu imam ,za one sumnjičave,
da im pokažem da sam doktor za čitanje snobova.

I ova pesma što mi viri iz džepa
je samo jedna u nizu pesama svađalačkih,
pa ko pročita shvatiće da sam daleko
od onih konkubina napirlitanih
što bi da se prodaju za par lažnih osmeha
i noge da rašire zarad dobrog marketinga.

I znaš šta,sestro moja,sestro po peru,
odavno ja znam
da su neki ljudi spremni prodati svoj obraz
za šaku šugavih dinara.

Nema poštovanja,nema pristojnosti.
Samo daj,grabi,otimaj,
Bože mi oprosti.

Samo jedna reč je dovoljna

Gurnula sam prst u grlo,
u bednom pokušaju
da ispovraćam
ovu reč koja se ,
kao riblja kost,zaglavila,
pa grebe i davi pa kašljucam
ne bih li je odglavila.

Zastala je negde,
sve mi se čini
tu oko dušnika,
bez vazduha sam ostala,
moram je isterati,
pljunuti u lice onom
kome je namenjena.

Da mu je razmažem po licu,
umesto nokautom,
da ga uz pomoć
jedne jedine reči srušim,
da se oseti bedno i jadno,
da klekne predamnom
i prizna mi
da se boji onoga
što mi leži na duši.

Nemoćan da bude,
da me za milost moli,
da u Paklu svom ,
tu odmah kraj kotla
koji sam ja potpalila
uz pomoć jedne reči samo,
padne predamnom ničice
i stope mi ljubi.

Jednu reč samo da izgovorim,
tešku reč ,
pa da umrem.

Oni dani

Šta sa lošim danima?
A ima ih,puna kapa,
već preliva.
Da su iskorišten toalet papir pa da ih bacim,
k'o da nisu ni bili
ili crvljiva jabuka,
pa da ono gnjilo i trulo uklonim
a ostalo sačuvam,
da u slast pojedem.
No nisu.
Dođu pa nikako da prođu,
razvlače se,
srce oslabljuju,
pa svakim takvim danom
za jedan otkucaj manje kuca.
Zaklone jedan kraj sunca,
senke se rastegnu od zida do ziga
i kazaljka sata zastane na minut do dvanaest,
kao krajnje je vreme da prođu takvi dani
ali ne prolaze,
zamrznuto vreme,
ni planeta se ne okreće oko svoje ose i oko sunca.
Šta sa lošim danima?
Kako ih izbrisati iz sećanja?

Kada vrisne tišina

Kada vrisne tišina
pa probudi onu mrvu nemira
zaostalu u mojim grudima
krenuće lavina reči
gorkih poput pelina
sa mojih ispucalih usana
i odložiću sva naredna svitanja
jer glava mi je prepuna
besmislenih pitanja
a duša željna odgovora.

I nema mi odmora
sve dok poslednja reč ne napusti
ovo sklonište sastavljeno
od mojih sivih ćelija
usijanih od silnog razmišljanja
da li je i kako je moglo
nekada.

Slažem misli kao Rubikovu kocku,
svaka bi trebala na svoje mesto doći
a pomešale se pa škrgućem zubima
i nerviram se a nema mi pomoći.

Kocka je u mojim rukama,
za sve svoje postupke sama sam odgovorna,
za sve reči izgovorene,
evo priznajem,sama sam kriva,
što nisam jezik zauzdala,
glupava lajavica
pa opet...
da li bih to bila ja
da sam prećutala?

I opet ,pena mi na usta potekla,
besna sam na sebe i na sve horizonte
koji su pukli pred mojim očima
a ja,mrva u svemiru,
tek trag u vremenu koje prolazi,
zastala,poklekla,umalo pala,
nemoćna pred saznanjem
da je ona žena
iz onog mog ogledala
ista ja ,luda,
sada još luđa pd teretom godina.

Vrisnula je tišina
i sve uspavane nemire
probudila je u mojim grudima.

понедељак, 23. мај 2011.

USKORO I U ŠTAMPANOM IZDANJU


Ja,grešna...

Imam  život,
čudo nametnuto,
ne traženo,ne željeno
a opet,
snašla sam se u njemu,
sve greh do greha,
duša mi grešna.

Šta još čekam,
jedno čudo sam već na poklon dobila
a ja i dalje gledam u budućnost,
grešna.

Čekam i nadam se boljem,
većem,jačem.
Često pogledavam ka nebu,
naučili su me da je tamo Onaj
što sve vidi i zna
pa stidljivo,
izgovaram molitve .
Ja se ,grešna,Bogu molim svojim rečima.

U meni se sudaraju sitne čestice mojeg bivstva,
kovitlaci besnila i ludila
i puca ljuštura,
sa rokom trajanja,
bez garancije data,
na silu sam,bez pristanka,
u nju smeštena.

U lavirintu uskomešanih misli,
izdvaja se jedna,uočljiva:
sve sam božije zapovesti prekršila
a nije me nebeska munja besa pokosila.

Ja,grešna,rugam se sujevernim precima.
Loš sam primer,ja grešna.

Ako dočekam sutra vredeće

Nestalo je ono od juče
a ni ovo danas nije mi baš puno vredelo.
Ne znam za sutra.
Ako dočekam sutra vredeće,valjda.
Vrag bi ga znao.

Ni ja više nisam ona od juče.
Sa jučerašnjim danom
i deo mene je nestao,otišao,
u nepovrat,ne povratio se.

I ne treba mi onaj deo od juče.
Lakše mi telo,
Jedan san,kao teret na plećima,
skinut je sa dnevnog (ili noćnog) reda.

Danas mi je još uvek
glava puna briga
i još jedan san lagano bledi,
sagoreće sa prvim nagoveštajem
sutrašnjeg dana.

Sutra će nova knjiga biti ispisana,
sa stranicama praznim
kao i moja glava što će biti,nadam se.

Prazna stranica dnevnika,
pisma bez sadržine biće  razaslana,
golubima pismonošama glaveće biti otkinute,
perja za neki tuđi jastuk,
prepun tuđih snova,biće iskorištena.

Pogrešna je adresa bila na koverti ispisana.
Pisma bačena ,neotvorena.
Ni za malo nečijeg izgubljenog vremena
nisu bila vredna.

Juče je sve imalo smisla.
Vera i nada i ljubav
u istom srcu posađene su bile.
Danas je seme istrulilo.
Sutra mi neće doneti plodove.

петак, 20. мај 2011.

Uskoro i u štampanom izdanju...

Uskoro iz štampe izlazi prva samostalna zbirka Marije Mihajlović Davidović,pod nazivom

''Pisma - Don Kihot sa likom žene'',

ciklus pesama,svojevrsno prozno -poetsko izražavanje putem pisama,dnevnika,hronike jednog vremena.
 

 



среда, 11. мај 2011.

Kada me ne bude...

Svet će na trenutak utihnuti,
odajući poslednje počasti
dvorskoj ludi,

počasnu paljbu će ispaliti
stražari grobova
u kojima leže moje nade sahranjene,

pop će napamet naučeni
psalm promumlati,

klatiće kandilom onoliko
koliko ga plate,

moje će pesme samnom sahraniti,

na nadgrobnoj ploči epitaf urezati:

''sada,kada me nema,
ostajte sami,
badavani,mudrovani,

reči su sahranjene,

pesme nenapisane ostaju
da vam poruke šalju
umesto mene.''

I ničega neće biti,
osim kamene ploče,
na kojoj će stajati moje poslednje reči...

Neshvaćene.


четвртак, 5. мај 2011.

I neka bude tako...

Ako misliš da umem da lažiram emocije
i da ,poput ptice kukavice,
poturim rime bez smisla napisane,
o,kako varaš se.

Zar zbilja veruješ da me dotiču
pogledi iz kojih mržnja seva,
zar misliš da čujem zvuk ratničkih bibnjeva,
što umesto tvog glasa,iz tvojih usana izlazi?

Šta smo mi,samo daktilografi naših duša,
i ono što napišem to duša moja govori.

Daj,molim te,ne drami,
u ovom grlu stoje neizgovorene reči,
kada bih vrisnula sva bi stakla popucala
od jeda,od tuge koja me je obrlatila proteklih dana.

Umem ja svojim rukama ščepati deo oblaka
i tim ću se okrajkom zadovoljiti,
jer sam naučena da uživam u malim stvarima,
jer život čine sitnice.

Ne,ne gledaj u moje lice.
Nećeš na njemu videti ni najmanji znak
da me boli,da sam tužna,da mi je srce smrvljeno i da je
umesto njega ostao samo prah.

Jedan trenutak mi je dovoljan
da prepoznam svoj odraz u kapi kiše.
I ništa mi nije potrebno sem vazduha
i ove duše koja bi da sebe samu zapiše.

O snovima

Pppssstttt...
Ne mogu ti opisati niti ti pričati o tome
šta sanjam.
Nisam sujeverna,prećutaću svoje snove
ne zato što se bojim da se ne ostvare,
već što nisu izmišljene reči koje bi ih opisale
ili ih ja još uvek ne znam.
Lažem?
Ma,lažem te,sujeverna sam,
ne smem da ti pričam o njima.
Moram ćutati,na svoje usne
pečat od voska staviti
da ne progovore,
da snovi sami ne izlete,
željni da se pokažu u svim svojim bojama.
Vajala sam ih,ulepšavala,
do savršenstva dovela,
na pijedestal postavila,
tron im izgradila,
kao pred ikonom Bogorodice majke,
pred njih klečala i za ostvarenje njihovo se molila.
Hoćeš li da ti kažem čega najviše ima
u mojim snovima?
Ne pitaj,prestaću da letim ,u njima.

Živim u pesmama

U inat pogrešnim izborima,
ja hrabro koračam ka budućnosti.
Ne učim na sopstvenim greškama,
zidovi su ulubljeni od mojih udaraca...


(Glavom,no šta?)


Verujem u svog boga
a ne pljujem boga tvoga
i nije mi važno
je li ovo moje ili to tvoje lažno.


(Poštujem)


Gledam te u oči i u njima čitam
sve što tvoja duša govori,
sve se vidi u  očima.


(Oči su prozori)


Možeš mi prosipati reči kao bisere,
mogu poverovati u laži izgovorene
ali vidim te onako kako samog sebe vidiš,
u ogledalu smo ono što ne želimo biti.


(Razumeš li)


Uzalud juriš za šarenim perima rajske ptice,
na tronu na kojem sediš najvidljivije je tvoje lice.
Osvrni se oko sebe.Ko se to tebi klanja?
Patiš od vrtoglavice a visoko letiš.

(Moraćeš da sletiš)

Ne volim ljude koji sami sebi kače ordenje.
Ne volim lupanje po ramenu i lažne osmehe.

(Zar veruješ da ti verujem)

Pogledaj me.To što vidiš,to sam ja.
Nema skrivenih pobuda,nema tajni ni pretvaranja.
Moje su pesme dokaz mog postojanja.
U njima sam sebe do srži otkrila.

(Čitaj me.Živim u pesmama)

Ne pitaj,ne govori

Ništa me danas nemoj pitati.
Mogla bih ti reći nešto što ne mislim
a što će zaboleti
i ,onde gde smo najtanji,nas pokidati.
Ništa me danas nemoj pitati.

Ne daj radoznalosti da njušku pomoli,
bacila sam ovaj dan ucrvljan,
šutnula ga,kao  smrdljivu lešinu na putu,
produžila dalje ka sutra.
Ne daj radoznalosti da njušku pomoli.

Ćuti i samnom se moli,
kome god.
Ne pravim pitanje kada su moji snovi u pitanju,
pristajem na sve pa makar i dušu poklonila Đavolu.
Ćuti i samnom se moli.

Ne pitaj,ne govori.
Pusti da danas prežalim onu od juče,
pusti da prestanem da proklinjem svanuće,
da ugrejem promrzle prste na sveće upaljene za tebe i mene.
Ne pitaj.Ne govori.

Da ćutimo...

Da ćutimo...

Pa da oslušnemo tišinu šta govori.
Nekada ni svi jezici ovog sveta nisu dovoljni
da se neko shvati i razume...

A duše su nam prepune vriskova i vapaja,
pa ipak najglasnije ume da vrisne jedino tišina.

Da ćutimo...

Pa da pola sveta nemi proputujemo,
kao na hodočašću,da tela ispostimo.
A usta su nam puna reči neizrečenih,
pa ipak najviše umemo da kažemo ćutljivi,nemi.

Da ćutimo...

Trag svoj u vremenu ,kao u steni ostavimo,
tuge u pesku ispišemo,
da sa prvim povetarcem sve loše bude obrisano...

Dok ćutimo, da ćutimo samo.

Hitam u budućnost

Kao pas lajem na karavane očajnika,
koji kraj mene,u suton odlaze.
Kao Don Kihot svoje vetrenjače jurim,
čudim se čudima, boli u grudima,
dišem da bih znala da postojim.

Forsiram sebe u snovima,
do iznemoglosti bajam da iskrenost zavlada,
molim ljude da prst na čelo stave,
da se zapitaju kome se mole,
koga,kao krsnu slavu, slave.

A verujem,naivno verujem,
da će biti još dana za megdana.
Da ću, sa perom u ruci,izvojevati
pobedu nad opsenama,
koje mi,
sakrivene zlobnim maskama,
opsedaju snove.

Bogu zahvaljujem što nisam sama.
Pod ovim nebeskim svodom još dobrota
svoje snove sniva.
Prosta,jednostavna, ljudska dobrota,
retka je ali je,Bogu hvala,ima.

субота, 16. април 2011.

Virtualna zbirka poezije by Marija Mihajlović Davidović na Facebooku

http://www.facebook.com/pages/Don-Kihot-sa-likom-%C5%BEene/200937866606474?sk=wall

уторак, 12. април 2011.

Slovo srama

Predajem ti se,pesmo.
Stojim gola,pred tobom,
željna da te osetim u sebi.

I oči zatvaram
dok kliziš po mojim bedrima,grudima.
Vrištim u sebi,molim i preklinjem
da me uzmeš,da se po meni proliješ.

Grešna sam i prokleta
dok čekam da mi priđeš
jer pristala bih na sve
i sa đavolom bih tikve sadila
samo da me uzmeš i ostaviš po mom telu
ožiljke od dodira.

Žedna sam tvojih sokova,
sa tvog bih izvora i otrov popila.

Slaba sam,kukavički sam poklekla
pod teretom tvojih čini.

I predajem ti se,
blagoslovena,
pa radi samnom šta god poželiš.

Nikada,nikoga nisam toliko želela.
Žigoši me slovom srama,
jer sam ti se kao kurva nudila
i kao devica ti sebe zanavek dala.

Ti si mi nevinost ukrala.
Ti si mi prva i poslednja.

понедељак, 11. април 2011.

Besnilo

U tami moje glave,
poput kancerogenih ćelija, buja misao
o promenama,o koraku napred,o stepenici,
jednoj,do raja.

Mirujem,onako kako sam naučena,
da čekam i nadam se boljitku
i predano učim molitve svih religija,
za slučaj da zatreba,
pa da moram moliti svakog boga ponaosob,
njihovog i svog...
i postoji li razlika?

Učim sve jezike sveta
a stigla sam samo do poziva u pomoć,
jedino to može da pomogne,
jedino to može svako da razume ...

I ne gledam ljude u oči,
vidim istu bol ,poput svoje, u njima,
isto beznađe,iste želje,
ista muka kipti u ljudima.

Svi okreću glavu,
kao izlaz je poezija,
ventil,beg u nestvarno ,
jezik svih nacija.

A grešni smo svi,lažljivi,
topimo reči kao poluge od zlata
i ne ostaje ništa ,
tek prividno stanje mira
na papir prilepljeno
dok u nama peni besnilo.

I kao besne konje
krotimo sve naše skrivene pobude,
glumimo čestite,poštene ljude,
jer tako se mora,tako treba da bude.

Tako su nas naučili isti oni
koji su u svojim životima ostali zaglibljeni,
kažu letite,letite slobodni
a okove nam namaknuli,
krila odrezali.

Nesrećni i sujetni,pokazali nam
kako ne treba,kako se ne sme.
I šta im još ostaje od života?
Ja bar živim svoje pesme.

петак, 8. април 2011.

Morava

Šta bih još mogla da kažem,
što nisu mudriji od mene rekli.
Uzalud tražim reči,do sada nenapisane,nepostojeće,
da opišem tvoje usne i tvoj pogled i šum Morave.

Stalno,iznova,premotavam film unazad
i bezbroj puta započinjem pesmu
a uvek mi fali ona jedna reč,posebna,
da opišem letnju noć i svice i travu
i opet,šum Morave,tu,kraj nas,blizu
i one dosadne mrave što su nas napali
a mi,kao ludi poskakivali i vrištali u noć,
toliko jako da smo probudili uspavane pse
čiji smo lavež i urlikanje dugo zatim čuli
a više nismo znali da li to mi uzdišemo,zavijamo,vrištimo
ili smo i usnule rečne vile probudili
dok smo,umesto jastuka od svile
pod glavom osećali kamenje
a pod zadnjicama pesak Morave.

I ne umem da opišem to zvezdano nebo ,
koje je puklo pred mojim očima,
gotovo istovremeno kad i saznanje
da sam te sigurno volela i onda
kada za tebe nisam znala,
u nekom drugom životu
i da je i tada kraj nas,proticala ova ista Morava.

A opet,lako mi je voleti te a tako teško to uspem da izgovorim
jer uvek zafali ona jedna reč kojom bih priznala
da bih bez tebe i ja prestala da postojim.

четвртак, 7. април 2011.

Jedno celo

Hiljadu smo milja prešli
dok se konačno nismo sreli.
I nas su voleli
i mi smo voleli,
proklinjali nas i mi smo proklinjali.

Hiljade godina duša nam stara,
sve smo vekove preleteli,
ratovali,
u najtamnije rupe živi zakopani,
na lomačama spaljivani,
sa mačem u ruci
se,kao feniks,iz pepela uzdizali.

Mnoge smo usne ljubili,
kao starim vinom se drugima opijali,
tuđim telima se gostili,
poput vampira krv nam ispijali,
na balovima pod maskama
goli smo bili,
sami u sebe maskirani.

Za svojom drugom polovinom
smo tragali,
nikada nismo bili celi,
taj deo nas samih tražili,
za to ginuli pa se opet rađali,
uvek isto setni i sami,prazni,
kao bogalji živeli,
jedno bez drugog,nikada celi.

Mesto susreta nam uzmicalo,
uvek bi smo se za tren mimoišli,
munje i gromove dozivali,
orkane i bure podizali,
besni na sebe i svoju nemoć,
na isto mesto se stalno vraćali,
čekali,želeli,dozivali.

Kao mozaiku kad fali delić,
slagalici samo jedna slika,
tvoje se telo uz moje uklopilo,
od dva pola jedno celo nastalo.
Jesmo li se konačno čuli,
dok smo se
kroz vreme dozivali?
Jesmo li se konačno prepoznali?

Najzad pesma o tebi

Trgnem se kad prebrojim godine koje ostaju iza nas.
Da sam umesto dana, kilometre s tobom prelazila,
cela planeta bi nam bila premala
pa bi smo još tri planete, u kosmosu, prepešačili ti i ja.
Kao dva suprotna pola,minus i plus,toplo i hladno,
žedno i gladno,jedno smo se uz drugo stisli,
vazda različiti a opet, kao jaje jajetu, slični.
Hiljade i hiljade smo rečenica u isti mah izgovarali,
ja započnem ti završiš,ja oćutim,ti izgovoriš.
Kule od peska,ni na nebu ni na zemlji,gradili,
na istom jastuku različite snove sanjala
a istom se nadali i istom težili,
zagrljeni,ma slepljeni,nevidljivim nitima vezani.
Na svet smo iz različitih uglova istog kruga gledali,
centar tog sveta stvorili pa ga duplirali,
da ljubav nagomilanu u grudima podarimo
i naše centre istom količinom ljubavi obasipamo,
dva različita a ipak jedno,ka istom cilju koračamo.
Najlepšim bojama smo pejzaž našeg života bojili,
nijanse sive smo crvenom potirali.
Jedno u drugo,k'o u Boga gledali,
otiske ruku ,kao žigove,na tela urezali,
označeni pred ljudima i Anđelima,
celom svetu pokazali da pripadamo jedno drugom,
tako različiti ,ljubavlju vezani.
Jedno zbog drugog svega smo se odrekli,
iz sigurnosti roditeljskog doma u zajedničko gnezdo odleteli,
kao dva goluždrava ptića u svet realnosti bačeni,
zajedno smo odrasli,zajedno se od istih bolesti lečili,
zajedno prve korake odraslih pravili,
iz sporednih uloga preko noći
zvezde tuđih života smo postali,
zbog njih smo zablistali,zbog njih smo naučili leteti,
njima smo sebe na zlatnom pladnju poklonili.
Naša deca i ti i ja bajku smo napisali,
našu bajku sa srećnim krajem, bez zlih vila i veštica,
istim stazama,vezani čeličnim nitima,
otkrili smo put do našeg meseca.
Naša je ljubav nemerljiva.
Sve možemo ti i ja.

Humka sa brojem -11 783-

Odlazim svake noći
na to mesto...
To mesto...

Obilazim  groblje svojih snova.

Isti natpisi na mermernim spomenicima,
epitaf isti,ista rečenica,
na svima piše...
Isto piše...
''Ovde leži nada poslednja''.

Jedna humka,
sveže iskopana,zjapi prazna.
Humka sa rednim brojem
-11 783-

U ponoć
u minut do dvanaest
u nju ću još jednu svoju nadu položiti.

Svojim sam je mlekom dojila,
svojim suzama zalivala,
molitve šaputala ali nije preživela.

Kao i sve njene sestre
od iste bolesti je bolovala.
Surova relanost je na kraju i ubila.

Blagoslov

Jedino sam ja umela da ćutim
dok u meni besni oluja veka.
I brane se ruše i vulkani se oglase
a ja mirno posmatram
uzburkano more moje duše
a mogla bih pasti pod naletima
najtoplijeg povetarca,
ozbiljno načetih temelja
kroz koje se korov već probija.
Iza mene galopiraju besni atovi,
godine prohujale pod teretom briga,
a ja,slepa i gluva za uklete prikaze,
gledam u budućnost,
lica skamenjenog,
kao da nikada nisam zaplakala,
kao da ni jedna seda nije već
moje crne kose išarala.
Ponosno uzdignem glavu,
imala sam se zašto roditi,
namignem i zapevam,
verujem
da se nešto dobro mora
i meni konačno dogoditi,
da će me neki od bogova blagosloviti,
koji god,
s nekim ću se bogom već nagoditi.

недеља, 13. март 2011.

Znam

Ateiste sam videla,Bogu se mole,
slepe putnike na brodu što tone.
Mrtvi stražari čuvaju opljačkane grobove,
bogalji iz poslednjeg rata
svoje generale ubice kao božanstva slave.
Gladni se mrtvim telima hrane,
čuvari noći izmileli,traže svoje dane,
deca sa majčinom sisom u zubima,
modre udove pokazuju slepim pastirima.
U crkvama popovi svinjetinom se goste
dok vernom stadu poručuju da poste.
Za činiju cicvare bogati mole,
siromašni prodaju organe za sitne pare.
Bliži se kraj,osećam.Šesto čulo proradilo,
sanjala sam,javilo mi se,ma ne pitajte odakle znam.
Znam!

Poslednja žrtva poezije




Direktno u venu ubrizgavam
poslednju dozu zanosa i cinizma.

Kao kobra podižem glavu
i sikćem na vučije oči
što iz mraka svetle a
mirišem na krv i sveže meso

ja
poslednja žrtva poezije.

Diže me otrov preko potreban
pa preletim svaki prizor iz prošlosti,
znan a nepotreban.

I plaćam svakome k'o mi javi
gde je nestala moja potreba
da svaku suzu zapišem
umesto da isplačem.

Neko je začarao časovnike
pa vreme umesto unapred
unazad ide
a ja nikako da ga stignem.

Mlada,zdrava a luda
znam
da trebam imati ...život
da bih zakoračila u novi dan.



среда, 9. март 2011.

U meni...


Dosta

Dosta je bilo
laganja
stradanja
žrtvovanja
nadanja
Dosta je
i tuge mi je dosta
i suza izdajničkih
i kukavičluka
Dosta
Preko glave mi je
izveštačenih osmeha
dvoličja troličja
I mene mi je dosta
pekmezave
glupave
Prosta mi duša
I nje mi je dosta
Ostavite me samu
Dosta

I neka ti sve prosto bude

I neka ti sve prosto bude,
ja ne umem da mrzim ljude,

ne umem ni sama
da preživljavam sekunde
u nedogled otegnute,

a plačem,plačem kao dete
kada neko pokuša
snove da mi otme.

Bauljam kroz pomrčinu dana,
tražim ono glupavo svetlo na kraju

a oči naviknute na mrak,
čudne slike ,u glavi, stvaraju.

I ne znam više ko sam
i zašto sam to što sam

kada život nema svrhe ni smisla,
ni želje više ne vrede.

A ne umem da živim bez tebe,
to nisam ja,

osmesi blede,sila od emocija me melje,
nema meni mene bez tebe.

уторак, 1. март 2011.

Ljudima...

Gledam vas,gospodo,
dok hodam kroz ovaj vašar taštine
i posmatram vaša tela izložena
i vašeg uma dela
budzašto ponuđena,
pa bih da vas pitam
jesmo li šuplje tikve,
pa se naše seme,
po jalovoj zemlji prosipa
i trune ,ukleto,
bez šanse da svoje plodove rađa.
  
Pitam vas kome ste se to priklonili,
pa ste svoje sve sveto zaboravili
i blago svoje duše poklonili
nedostojnim dušama,
gluvim saborcima.

Bacali ste bisere pred svinje.
Dobro ste ih uhranili.
Šta ste spremni još uraditi
da vaši plodovi
ne ostanu gnjili,truli?
Da li ste spremni sujete ubiti
zarad šanse da opet budete
jednostavno,prosto ,ljudi?

уторак, 22. фебруар 2011.

Velika je duša

Beskrajno prostranstvo neba me mamilo,
Mesec me dozivao,molio,
da deo zvezdanog jata postanem,
da noću živim a danju umirem.

Sebe sam u krivim ogledalima prepoznala,
sva svoja lica davno sam upoznala,
ljubav na zlatnim pladnjima nudila,
borila se protiv bola u grudima.

Čudnim sam stazama hodala,
neveni cvetali pod mojim nogama,
svici ,k'o fenjeri, put mi obasjali,
cvrčci mi istinu sveta šaputali.


******************


Osudili me neki čudni Anđeli,
da punim plućima dišem,da živim,
da se vinom opijam i budna snove sanjam.
U zadimljenim birtijama dušu svoju da nađem,
u pesmama kafanskih svirača
sebe prepoznam.

Da,poput prostakuše,rukom o sto lupim,
da suknju zadignem
i bedra pokažem.
U transu da zapevam,sebe slažem,
da će mi biti oprošteni gresi,
kad pred Boga stupim.

Prognana iz raja

Pesnicom stvarnosti ,posred nosa,
dobio je taj stranac u ogledalu.

Ne mogu više da gledam
ta dva oka puna mesečine,
te usne ispucale,
tu ludu lakovernu.

Poremećena joj je percepcija realnosti,
drugačije su joj moralne norme,
ne uklapa se u kalupe svakodnevnosti,
ne lepe se utabane staze za njene noge.

Lako ranjiva,od jave otcepljena,
iza ružičastih naočara,
dva oka zelena,sakrivena,
od proseka i banalnosti pobegla
u svoj svet snova,
skoro pa ludo luda,nezaštićena.

Pesnicom,posred nosa,
dobio je taj stranac u ogledalu.

Vreme je da se trgne
i kaže ''Zbogom''
svom izmišljenom Raju.

понедељак, 21. фебруар 2011.

Obrisano

Na vetrometini,
brisanom prostoru,
belom,
nenapisanom,
naslućenom,
slede
dugi uvodi,kratke razrade
i naglo prekinuti zaključci,
promene i primene,
navika i ostavljanje,
okretanje leđa,
sa trećim okom na sred čela
i onaj osećaj
da smo onde gde nismo
a nismo onde
gde moramo da budemo.
I sve je izvesno
i starost i ludilo
i pogrešno vreme.
Sekunde,minuti,sati,dani,
meseci,godine...
Prođu
u traženju,čekanju,
nadanju,žaljenju.
I opet
vetrometina,
brisan prostor,
belo,nenapisano,naslućeno.

Moja sopstvena ludnica

Više ne tražim izgovore i opravdanja.
Ja sam ludak u telu žene,
moje telo je moja tamnica,
tu sam zarobljena,
u svoju kožu
kao u ludačku košulju obučena,
svojim demonima prepuštena,
čekam u redu za svoje doze,
da bar na kratko
zalečim psihoze ,
da noć provedem ne sanjajući,
da  mi dan prođe
a da budem svesna realnosti.
Više ne tražim eliksire
koji će nebuloze da uklone,
ne tražim čarobne napitke
da umirim zaglušujuće krike
u glavi.
Oko mene nepoznati ljudi,
ludi k'o ja i još više
a ne vidim ih,tek su sene bez lica,
dovoljna je meni
moja sopstvena ludnica
i ja na doživotnoj robiji,
bezgranično luda
u samici,bez rešetaka,lanaca i katanaca.

Himera

K'o usamljeni kauboj
jašem kroz noć.
Mamuze zarivam ,
da krv pustim,da ranim,
da boli.
Probaću da uhvatim zoru,
da joj ukradem prve rumene kapi svetlosti,
da me ne stignu posleponoćni,
ukleti sati,
da me ne udave praiskonske potrebe
i nagoni.
Mračna opsena,
poluđavo,
osvetoljubiva,ljubomorna,
rugam se plimama i osekama,
prkosim mesečevim ciklusima,ignorišem ih
i njihov kraj želim da ubajam.
Krikovi pregaženih
me raduju,
Ode Prijateljicama Noći pevam
a bežim,
da sa prvim zracima Sunca
ubijem u sebi potrebu
da budem samo
tvoja Žena,
Zmaj,Koza,Lav...
Himera.

Ja ću na tvoj šešir sleteti

Izlazim iz sebe,,
skidam masku veselog klovna
sa srcem tužne,dvorske lude
i sa besmislenim pitanjima
susrećem ljude,
zaustavljam ih na ulici
a gledaju me
neke prazne,slepe oči,
čudeći se mojoj
ogoljenoj dečijoj duši
i zbunjeni
tim biserima
koji se kotrljaju niz moje lice,
svrstavaju me u skupinu prokletih,
koju predvode
svetske lutalice.

Večiti buntovnik bez razloga,
ugušena nametnutim granicama
i pravilima lepog ponašanja,
ne upuštam se previše
u razgovore
i ne pristajem na besmislene
međuljudske odnose.

Pogledom pratim Cigane Čergare
i u mislima vidim njihove drumove,
molim za njihove mirne noći
i teram od njih vukove.

Ja ću smiriti vetrove,
opekotine dobiti
ljubeći Sunce,
ja ću na tvoj šešir sleteti
i blagosloviti tvoje lice,
naučiću te da maštaš,
spasiću te  od svakodnevice.

петак, 18. фебруар 2011.

Sama sa sobom

Zalupim vrata
svoje tamnice,
bez prozora,
samo tama i ja,
sama,
u sebi.
I moji su strahovi
i moji nagoni,
moje želje
i nadanja,
ravnodušnost
i stradanja.
Moje misli,
nečije reči,
glasovi poznati,
nečiji.
Moje je ludilo
i moja nesreća,
u ogledalu maska
iskežena,preteća.
I sjaj u očima
kao posledica
ludila,
tamni kolutovi
oko očiju,
usne
do krvi izgrižene,
nepoznatim jezikom
govore.
I ja hrabra,
tu naspram sebe,
psujem i vrištim,
pretim,
udaram pesnicama
neprijatelja,
ubijam svog
crnog Vraga,
sama,
u sebi,sa sobom,
u večitom ratu,
pobeđena.

петак, 4. фебруар 2011.

Praznina

Praznina u glavi.
Dunuli neki vetrovi.
Razneli moje misli.

Dekoncetrisana,
uplašena
a vrišti tišina,
postaje zaglušujuća.

Zamrzla se siva masa
pa vise ledenice
i mraz šara moje zenice.

Zanemela,
zbunjena,
zaboravljena
reč čeka
zaglavljena, u nekom ćošku
mog kruga.

I tražim je slepa i gluva.

Nestala,
nevidljiva,
nestvarna,
reč čeka
strpljiva,na nekoj raskrsnici
mog uma.

Sasvim obično jutro mog života

Urezujem hijeroglife
Trag svog postojanja
Nemuštim jezikom dozivam
Poruke šaljem gluvima
U društvu sam bogalja i prosjaka
Na balu monstruma
Čuvam leđa prokletima
Zaglavljenima  na marginama
Uprkos onima
koji su zauzeli svoje mesto
na Bulevaru Slavnih
U čast pijanim pesnicima
Ja prstima lepljivim od mastila
ostavljam otiske po zidovima