"Laku noć, dame i gospodo.Evo i ova predstava je završena.
Bilo nam je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine...."
******************
U tami iza cirkuske šatre pajac skida svoj nasmejani lik.
Briše osmeh sa lica, dok napolju vrište deca.
Ne,neće ih više zasmejavati.
Maska je skinuta,
crveni nos stoji usamljen, sada nekako tužan.
Cipele,one smešne, velike,
sada su ostavljene u nekom ćošku,da same pate.
Osmeh je nestao, predstava je završena.
Sada, taj tužni starac,konačno može ispustiti krik.
Celog života uveseljavao je druge,
iz šešira vadio cveće i marame u bojama duge.
I onog malog majmuna, njegovog jedinog druga,
jurio je po sceni u šarenim cipelama,
par broja većih.
Prskao je decu, u prvim redovima
iz svog smešnog,šarenog šešira.
Sada,pakuje svoje stvari i tako spakovane
ostavlja ih za nekog drugog pajaca.
U amanet mu ostavlja sve svoje gegove.
Ostavlja sve trikove naučene,
sve marame i sveće i šešire.
Ne može više o tome da brine.
Baca poslednji pogled u ogledalo
i u njemu vidi nekog drugog pajaca, sada bez šminke,
sa borama oko očiju i brazdama na čelu!
******************************
Proveo je tako,kažu,noć celu.
Kada su ga ujutru pronašli čistaci lavljih kaveza, kažu,bio je senka.
Otvorenih očiju još uvek je gledao lik u ogledalu
i ko zna šta je video.
Možda onog mladog pajaca,
sa klovnovskim nosem i ogromnim osmehom.
Možda je te noći odigrao poslednju predstavu samo za svoje oči.
Možda je te noći odigrao najbolju predstavu.
Možda se te noći oprostio od života.
Gre'ota!
Copyright ©2010/2011 by Marija Mihajlović Davidović-zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora-
уторак, 30. новембар 2010.
недеља, 28. новембар 2010.
Osmehom zaseni sunce
Ko te je rastužio, moja dvorska ludo?
Ko te sa smehom razdružio
i zelenilo očiju obojio tugom?
Kaži kralju svome,ko se usudio da ti dirne u snove?
Ko ti je kao jednim potezom gumice
obrisao osmeh i nagrdio ti lice?
Kaži mi,kaži tvom kralju,
kome da naredim da odseku glavu?
Ko te je to rasplakao,vilo moja,moja kraljice?
Ko ti je na lice stavio tu grimasu ?
Kome da iskopam oči?Kome da polomim vilice?
Ko to tvoju dušu smrvi i poput pepela rasu?
Nasmej se jednom svome kralju,svom večitom slugi.
Kad si ti tužna tužni su i drugi.Ljubavi moja,nasmej se!
Osmehom zaseni sunce,neka se postide Rajske ptice.
Hajde,ljubavi.Osmeh na lice.
четвртак, 25. новембар 2010.
AVANGARDA
Udahnem a slova mi zalete,
pa počnem da se davim i kašljem i gušim.
Kinem i ona izlete,rasprsnu se u milion kapljica,
zalepe se za papir
i poput bljutave mrlje
ostanu tu a ja ih postiđena sušim.
Borim se sa željom da povraćam,
kreće neka muka iz želuca,iz stomaka,
iz nožnih prstiju
pa otrčim do prve bele površine
i ispovraćam reči
a one izlaze i izlaze i izlaze,
pa nikako da prestanu.
Ne želim da budem avangarda niti elita.
Borim se sa infekcijom vijuga.
Stavljam obloge na vrhove prstiju.
Bole me noćima,žigaju me i nerviraju.
Potapam ih i ostavljam otiske.
Moždana tečnost curi niz moje lice.
Krv,znoj i suze horski pesmu pevaju.
Preteča sam vojskama ovoga veka
koje u sebi skrivaju nepoznanice,
neodgonetnute tajne stvaralačkog procesa
koji je ostavio neizbrisiv trag
i ispunio besmislom prazne stranice.
Posmrtni marš sobom odjekuje.
Lelek se čuje,kletve i molitve.
Dok pišem ,ponizno klečim.
Kolena me žuljaju i bole.
Sa samrtnim krikom na usnama,
iz mene izleće krvavi ispljuvak.
Pesma.
pa počnem da se davim i kašljem i gušim.
Kinem i ona izlete,rasprsnu se u milion kapljica,
zalepe se za papir
i poput bljutave mrlje
ostanu tu a ja ih postiđena sušim.
Borim se sa željom da povraćam,
kreće neka muka iz želuca,iz stomaka,
iz nožnih prstiju
pa otrčim do prve bele površine
i ispovraćam reči
a one izlaze i izlaze i izlaze,
pa nikako da prestanu.
Ne želim da budem avangarda niti elita.
Borim se sa infekcijom vijuga.
Stavljam obloge na vrhove prstiju.
Bole me noćima,žigaju me i nerviraju.
Potapam ih i ostavljam otiske.
Moždana tečnost curi niz moje lice.
Krv,znoj i suze horski pesmu pevaju.
Preteča sam vojskama ovoga veka
koje u sebi skrivaju nepoznanice,
neodgonetnute tajne stvaralačkog procesa
koji je ostavio neizbrisiv trag
i ispunio besmislom prazne stranice.
Posmrtni marš sobom odjekuje.
Lelek se čuje,kletve i molitve.
Dok pišem ,ponizno klečim.
Kolena me žuljaju i bole.
Sa samrtnim krikom na usnama,
iz mene izleće krvavi ispljuvak.
Pesma.
Ne budi me
Ne budi me.Još bih da spavam.
Toplo mi je ovde.
Vidiš da sam se sakrila
ispod sedam oblaka.
Luda mi glava
pa juri snove
a oni pobegoše,na nogama od stakla.
Ne budi me,molim te.
Ostavi me.
Pa šta ako me nažuljalo
zrno graška ispod dušeka.
Ne smeta.
Ovo su moji snovi,moja bajka.
Samo me pusti da spavam.
Ne,ne ulazi mi u snove.
Ne želim da čujem tvoj glas,
ne mešaj mi se u moj svet šaputanja.
Ne kvari mi svojim prisustvom
zemlju Nedođiju.
Odvedi svoje lice
da ne bude prvo koje ću da ugledam,
jednom kada prestanem da spavam.
Uzalud ću,znam ,da se probudim.
Ponovo će biti veče i neki čudni ljudi
oko mene,sene.
Popiće moje vino meni u čast,
častiće moje svirce,
pevaće moje pesme
a neće videti mene.
Ne budi me,molim te.
Toplo mi je ovde.
Vidiš da sam se sakrila
ispod sedam oblaka.
Luda mi glava
pa juri snove
a oni pobegoše,na nogama od stakla.
Ne budi me,molim te.
Ostavi me.
Pa šta ako me nažuljalo
zrno graška ispod dušeka.
Ne smeta.
Ovo su moji snovi,moja bajka.
Samo me pusti da spavam.
Ne,ne ulazi mi u snove.
Ne želim da čujem tvoj glas,
ne mešaj mi se u moj svet šaputanja.
Ne kvari mi svojim prisustvom
zemlju Nedođiju.
Odvedi svoje lice
da ne bude prvo koje ću da ugledam,
jednom kada prestanem da spavam.
Uzalud ću,znam ,da se probudim.
Ponovo će biti veče i neki čudni ljudi
oko mene,sene.
Popiće moje vino meni u čast,
častiće moje svirce,
pevaće moje pesme
a neće videti mene.
Ne budi me,molim te.
Svejedno mi *varijanta br.2*
Ti-Svejedno mi.
Ja-To će te više zaboleti
nego da besnim,da grmim i munje šaljem.
Ti-Svejedno mi.
Ja-Da li si tu kraj mene ili u meni,
da li si sena tek
ili stena.
Ti-Svejedno mi.
Ja-Da li sam srećna ili nesrećna,
da li sam žena ili tek pola od čoveka.
Ti-Svejedno mi jer i kad si bila blizu,
bila si tek prolaznik užurban.
Ja-Svejedno mi a nisi ti kriv,ni malo.
Ja sam kriva.
Da,upotrebiću i taj izgovor,
izbledeo od silne upotrebe.
Nisi ti kriv,u redu.
Ti-Ako će ti tako biti lakše.
Svejedno mi.Bolje sam.
Ja-Nesrećna sam.
A tebi...Tebi srećno bilo.
Ti-Ponoviće se sve.
Ja-Svejedno mi.
Samo da te se ne sećam.
A i to mi je svejedno.
Ti-Svejedno mi.
Ja-Da li su kazaljke poklopljene,
da li misliš na mene.
Ti-Svejedno mi.
Ja-Da li je broj pogrešan
ili to tvoj glas izranja iz tamne prošlosti.
Zaboravila sam.
Ti-Ja nisam.
Ja-Svejedno.
Ja-To će te više zaboleti
nego da besnim,da grmim i munje šaljem.
Ti-Svejedno mi.
Ja-Da li si tu kraj mene ili u meni,
da li si sena tek
ili stena.
Ti-Svejedno mi.
Ja-Da li sam srećna ili nesrećna,
da li sam žena ili tek pola od čoveka.
Ti-Svejedno mi jer i kad si bila blizu,
bila si tek prolaznik užurban.
Ja-Svejedno mi a nisi ti kriv,ni malo.
Ja sam kriva.
Da,upotrebiću i taj izgovor,
izbledeo od silne upotrebe.
Nisi ti kriv,u redu.
Ti-Ako će ti tako biti lakše.
Svejedno mi.Bolje sam.
Ja-Nesrećna sam.
A tebi...Tebi srećno bilo.
Ti-Ponoviće se sve.
Ja-Svejedno mi.
Samo da te se ne sećam.
A i to mi je svejedno.
Ti-Svejedno mi.
Ja-Da li su kazaljke poklopljene,
da li misliš na mene.
Ti-Svejedno mi.
Ja-Da li je broj pogrešan
ili to tvoj glas izranja iz tamne prošlosti.
Zaboravila sam.
Ti-Ja nisam.
Ja-Svejedno.
Svejedno
Svejedno mi.
To će više zaboleti
nego da besnim,da grmim i munje šaljem.
Svejedno mi.
Da li si tu kraj mene ili u meni,
da li si sena tek
ili stena.
Svejedno mi.
Da li sam srećna ili nesrećna,
da li sam žena ili tek pola od čoveka.
Svejedno mi jer i kad si bio blizu,
bio si tek prolaznik užurban.
Svejedno mi a nisi ti kriv,ni malo.
Ja sam kriva.
Da,upotrebiću i taj izgovor,
izbledeo od silne upotrebe.
Nisi ti kriv,u redu.
Ako će ti tako biti lakše.
Svejedno mi.Bolje sam.
Nesrećna sam.
A tebi...Tebi srećno bilo.
Ponoviće se sve.
Al' svejedno mi.
Samo da te se ne sećam.
A i to mi je svejedno.
Svejedno mi.
Da li su kazaljke poklopljene,
da li misliš na mene.
Svejedno mi.
Da li je broj pogrešan
ili to tvoj glas izranja iz tamne prošlosti.
Zaboravila sam.Nisam.
Svejedno.
To će više zaboleti
nego da besnim,da grmim i munje šaljem.
Svejedno mi.
Da li si tu kraj mene ili u meni,
da li si sena tek
ili stena.
Svejedno mi.
Da li sam srećna ili nesrećna,
da li sam žena ili tek pola od čoveka.
Svejedno mi jer i kad si bio blizu,
bio si tek prolaznik užurban.
Svejedno mi a nisi ti kriv,ni malo.
Ja sam kriva.
Da,upotrebiću i taj izgovor,
izbledeo od silne upotrebe.
Nisi ti kriv,u redu.
Ako će ti tako biti lakše.
Svejedno mi.Bolje sam.
Nesrećna sam.
A tebi...Tebi srećno bilo.
Ponoviće se sve.
Al' svejedno mi.
Samo da te se ne sećam.
A i to mi je svejedno.
Svejedno mi.
Da li su kazaljke poklopljene,
da li misliš na mene.
Svejedno mi.
Da li je broj pogrešan
ili to tvoj glas izranja iz tamne prošlosti.
Zaboravila sam.Nisam.
Svejedno.
уторак, 23. новембар 2010.
Ludak u meni
Onih par udubljenja u zidovima
su samo otisci moje glave.
Sjajno sam ih ukrasila
i baš lepa ispala na tim čudnim fotografijama.
Nema ožiljaka na mom licu ni telu,
sakriveni su,duboko,u mom mozgu.
Ja sam iskrivljeni lik u ogledalu.
Ludak u meni se krevelji,uspeo je da sve prevari.
Posle svih preispitivanja,testova i pregleda,
zaključak vam se sam nametnuo.
Pomalja se ponovo onaj pajac ,
tri koluta napred je napravio.
Dokaz sam živi da su ludi inteligentniji
od svih članova Mense.
Mogu da budem sve što poželite.
Ovaj ludak u meni živi moje pesme.
su samo otisci moje glave.
Sjajno sam ih ukrasila
i baš lepa ispala na tim čudnim fotografijama.
Nema ožiljaka na mom licu ni telu,
sakriveni su,duboko,u mom mozgu.
Ja sam iskrivljeni lik u ogledalu.
Ludak u meni se krevelji,uspeo je da sve prevari.
Posle svih preispitivanja,testova i pregleda,
zaključak vam se sam nametnuo.
Pomalja se ponovo onaj pajac ,
tri koluta napred je napravio.
Dokaz sam živi da su ludi inteligentniji
od svih članova Mense.
Mogu da budem sve što poželite.
Ovaj ludak u meni živi moje pesme.
недеља, 21. новембар 2010.
Konačno sam dobila vezu!!!
Zzzzzzvvvvvvvvrrrrrrrrr
Halo!
Halo,Bože,ja sam.
Kako,bre,ne znaš ko je.
Pa, ja sam,Marija.
Zar ti nisi onaj što sve zna?
Dobro,evo,što si nestrpljiv.
Zovem da pitam
da nisi možda zaturio moj broj negde.
Vidim,ne javljaš se,
ne odgovaraš.
Kako nisi primio moje poruke?
Promeni sekretaricu,očigledno zabušava.
Nemaš sekretaricu?
Pa,kako onda ne znaš da sam zvala?
A,loše veze pa nisi mogao da me dobiješ!
Hoće to,kad je moje nebo
non stop oblačno.
Kako s kim razgovaraš?
Pa,rekla sam ti.
Marija ovde.
Dobro,evo šta sam htela još da te pitam.
Da li postoji mogućnost da...
Halo!?
Halo?
Halo!!!
tu tu tuuuu tu tu tuuuuu
Halo!
Halo,Bože,ja sam.
Kako,bre,ne znaš ko je.
Pa, ja sam,Marija.
Zar ti nisi onaj što sve zna?
Dobro,evo,što si nestrpljiv.
Zovem da pitam
da nisi možda zaturio moj broj negde.
Vidim,ne javljaš se,
ne odgovaraš.
Kako nisi primio moje poruke?
Promeni sekretaricu,očigledno zabušava.
Nemaš sekretaricu?
Pa,kako onda ne znaš da sam zvala?
A,loše veze pa nisi mogao da me dobiješ!
Hoće to,kad je moje nebo
non stop oblačno.
Kako s kim razgovaraš?
Pa,rekla sam ti.
Marija ovde.
Dobro,evo šta sam htela još da te pitam.
Da li postoji mogućnost da...
Halo!?
Halo?
Halo!!!
tu tu tuuuu tu tu tuuuuu
Nesrećo
Ukrašću ti odraz,nesrećo.
Ukinuti vazduh koji dišeš.
Srušiću ti tron,zarobiti ti čuvare,
baciti u okove sve tvoje verne sluge.
Poremetiću ti funkcionisanje
svih pet čula.
Zabraniću da ti se klanjaju
verni podanici.
Baciti te sa prozora najviše kule
u koju si se sakrila.
Ti bi da budeš bliže zvezdama i oblacima,nesrećo?
Na pogrešnu si se namerila.
Ne dam moja carstva.
Za njih sam se časno borila.
Krv Aleksandra Makedonskog
teče mojim venama.
Atila mi je predao na poklon
bič Božiji.
Na kolena ću te baciti.
Za milost ćeš me moliti.
I krst sam spremila,
tebe nekrsta da sagorim.
Sa svim Božijim Anđelima se,
rame uz rame borim.
Okiti svojim kukavičjim perjem Lucifera,nesrećo.
Pobegni s njim u Pakao.
Naći ću te i tamo.
Ukinuti vazduh koji dišeš.
Srušiću ti tron,zarobiti ti čuvare,
baciti u okove sve tvoje verne sluge.
Poremetiću ti funkcionisanje
svih pet čula.
Zabraniću da ti se klanjaju
verni podanici.
Baciti te sa prozora najviše kule
u koju si se sakrila.
Ti bi da budeš bliže zvezdama i oblacima,nesrećo?
Na pogrešnu si se namerila.
Ne dam moja carstva.
Za njih sam se časno borila.
Krv Aleksandra Makedonskog
teče mojim venama.
Atila mi je predao na poklon
bič Božiji.
Na kolena ću te baciti.
Za milost ćeš me moliti.
I krst sam spremila,
tebe nekrsta da sagorim.
Sa svim Božijim Anđelima se,
rame uz rame borim.
Okiti svojim kukavičjim perjem Lucifera,nesrećo.
Pobegni s njim u Pakao.
Naći ću te i tamo.
петак, 19. новембар 2010.
Ove bih zime da te zazidam u zidine
Ove bih zime da te zazidam u zidine
moje tvrđave od snova.
Tražićeš sebe po lavirintima.
Sretaćeš ljude sa vučijim glavama,
ogrnute u ovčije kože.
Plašiće te sva magična ogledala,
tvoj lik neće biti tvoj.
Na tren ćeš pomisliti da si se našao
u središtu Danteovog pakla.
Saplitaćeš se o tela
umornih cirkuskih nakaza,
ostavljenih da sanjaju svoje snove
o običnim ljudima.
Negde ćeš sigurno naleteti
na ženu sa sedam glava.
Ne gledaj je,začaraće te očima.
Tužni pajac će,u nekom ćošku,
umorno iskakati iz svoje kutije,
kivan na decu,
što još ne shvataju
njegovo uvređeno ruganje.
Dok lutaš, čućeš kukumavku
ptice kukavice.
Tražićeš satove sa kojih bi pročitao
koliko ti je još od života preostalo.
Gazićeš po starim listovima kalendara,
po pravim svedocima prošlih godina.
Tražićeš svoje izgubljene dane,
kopajući po prošlosti
kao po starim dnevnicima.
Na starim kaminima
čekaće te sve moje
upaljene sveće,namenjene tebi.
Poput stare bajalice, začućeš reči
mojih nenapisanih pesama.
Ostale su zarobljene okovima od snova,
sagorele sa prvim zracima sunca,
kao ona nečasna stvorenja.
Shvatićeš da u mojim snovima
mene nema.
Da si sam, osuđen na moje sećanje.
Ove bih zime da te zazidam u zidine.
Da te zarobim u nezaborav.
четвртак, 18. новембар 2010.
Ubij pticu rugalicu
Osveti mi se
za sve moje reči neizgovorene.
Dokaži mi da si
ponosan predstavnik svog roda,
zasluži pridev 'jači'.
Stani odvažno kraj mene
i dokaži se i onde gde sam i ja jaka.
Odvažno se uhvati u koštac
sa silama mraka.
Pobedi apatiju i nemir.
Ubij pticu rugalicu,kukavicu.
Pronađi reči nikada izgovorene.
Pokušaj da nadmašiš mene
u navodnom umeću
izbegavanja odgovora.
Shvati da to nije umeće
niti talenat.
To je samo nedostatak pravih reči
u presudnim momentima.
Setim se ja pravih reči
ali obavezno kasno bude.
Onda me guše,prete da me ubiju,
onda mi moje reči sude.
Nauči se da ih zapišeš,
kao podsetnik,kao nemu molitvu duše.
Ne dozvoli Pandori
da ponovo otvori kutiju.
Ne dozvoli da moja vera i nada u tebe
nestanu.
Ne dozvoli da se moje iluzije sruše.
Budi jak i onda
kada sumnjam u tebe.
Dokaži mi da nisam uzalud verovala.
Stani,ponosan i jak,tu,kraj mene.
Na tebe sam se kladila.
za sve moje reči neizgovorene.
Dokaži mi da si
ponosan predstavnik svog roda,
zasluži pridev 'jači'.
Stani odvažno kraj mene
i dokaži se i onde gde sam i ja jaka.
Odvažno se uhvati u koštac
sa silama mraka.
Pobedi apatiju i nemir.
Ubij pticu rugalicu,kukavicu.
Pronađi reči nikada izgovorene.
Pokušaj da nadmašiš mene
u navodnom umeću
izbegavanja odgovora.
Shvati da to nije umeće
niti talenat.
To je samo nedostatak pravih reči
u presudnim momentima.
Setim se ja pravih reči
ali obavezno kasno bude.
Onda me guše,prete da me ubiju,
onda mi moje reči sude.
Nauči se da ih zapišeš,
kao podsetnik,kao nemu molitvu duše.
Ne dozvoli Pandori
da ponovo otvori kutiju.
Ne dozvoli da moja vera i nada u tebe
nestanu.
Ne dozvoli da se moje iluzije sruše.
Budi jak i onda
kada sumnjam u tebe.
Dokaži mi da nisam uzalud verovala.
Stani,ponosan i jak,tu,kraj mene.
Na tebe sam se kladila.
среда, 17. новембар 2010.
Mudrovanja dokonog škrabala
Pokušala sam puno puta da napišem pesmu koja bi bila stilski lepa,u rimama,prava umetnička,jednu od onih koja bi se svidela kritičarima ili žiriju na raznim takmičenjima.
Pokušavala sam,priznajem ali ne ide!Meni, u sekundi,naleti milion reči,u trenu nastane pesma,krene negde iz stomaka,napišem i više se i ne vraćam na tu pesmu.Ne sređujem je, ne uređujem,ne ispravljam da bi gramatički bila ispravna.Valjda je to zato što pesme pišem da bih smirila sebe,zbog sebe,prvenstveno zarad smirenja moje duše.
Kritikovali su me,priznajem!Govorili mi da moram da radim na svojim pesmama,da zastanem malo,pre nego objavim pesmu,da je pregledam,pročitam nekoliko puta,govorili mi neki da ,to što pišem,ništa ne vredi,da ja zapravo ne znam da pišem pesme.Zabolele bi me te kritike ali tek na tren.Tako je nastala pesma 'Odgovor kvazikritičaru',tako je nastala pesma 'Ej,vi!',tako sam napisala pesmu 'Psovka' (jednu od meni najdražih)...Zapravo su ,na kraju,zbog njihovih kritika nastale nove pesme.
Pišem zato što sam pronašla najbolji način da smirim sebe.Zato što tako kažem ono što mislim,ono što osećam...Volim da pišem,ma koliko nekima delovala uvrnuto,blesavo!
Nisam sigurna u sebe,naravno da mi nedostaje samopouzdanja,naravno da imam tremu svaki put kada treba da pročitam neku svoju pesmu.Posebno me drmne trema kada se nađem među ljudima koji su se dokazali na polju poezije,koji su već godinama ime među poetama...Naravno,sve su to ljudi sa nekim 'drugačijim zvezdama u očima' (što bi rekao moj prijatelj Ivan Dodić) i da nije njihove podrške,verovatno bih odavno presavila tabak i svoje,napisane pesme,zatrpala starim novinama i recepisima.Uživam sa tim dragim ljudima,svi su oni,po malo,nalik meni,svi sanjaju neke lepše snove i svi žive neke svoje,posebnim bojama,obojene živote!
Ne smatram sebe pesnikinjom.Drugi su me tako nazvali.Mogla bih sada odmah da nabrojim bar deset pesnika i pesnikinja,književnika i književnica (mojih prijatelja) koji su ,zaista,to što jesu,pravi majstori pisane reči i kojima se divim.Nadam se da ću imati tu privilegiju da me smatraju svojim prijateljem još dugo.
Sa svojih tristotinak napisanih pesama,ja sam tek amater, početnik,škrabalo,piskaralo.Ipak su one meni najveće blago.I eno ih na polici,među knjigama koje sam dobila od dragih ljudi.Neka ih tamo,neka se množe!Ponosna sam na njih!
Pokušavala sam,priznajem ali ne ide!Meni, u sekundi,naleti milion reči,u trenu nastane pesma,krene negde iz stomaka,napišem i više se i ne vraćam na tu pesmu.Ne sređujem je, ne uređujem,ne ispravljam da bi gramatički bila ispravna.Valjda je to zato što pesme pišem da bih smirila sebe,zbog sebe,prvenstveno zarad smirenja moje duše.
Kritikovali su me,priznajem!Govorili mi da moram da radim na svojim pesmama,da zastanem malo,pre nego objavim pesmu,da je pregledam,pročitam nekoliko puta,govorili mi neki da ,to što pišem,ništa ne vredi,da ja zapravo ne znam da pišem pesme.Zabolele bi me te kritike ali tek na tren.Tako je nastala pesma 'Odgovor kvazikritičaru',tako je nastala pesma 'Ej,vi!',tako sam napisala pesmu 'Psovka' (jednu od meni najdražih)...Zapravo su ,na kraju,zbog njihovih kritika nastale nove pesme.
Pišem zato što sam pronašla najbolji način da smirim sebe.Zato što tako kažem ono što mislim,ono što osećam...Volim da pišem,ma koliko nekima delovala uvrnuto,blesavo!
Nisam sigurna u sebe,naravno da mi nedostaje samopouzdanja,naravno da imam tremu svaki put kada treba da pročitam neku svoju pesmu.Posebno me drmne trema kada se nađem među ljudima koji su se dokazali na polju poezije,koji su već godinama ime među poetama...Naravno,sve su to ljudi sa nekim 'drugačijim zvezdama u očima' (što bi rekao moj prijatelj Ivan Dodić) i da nije njihove podrške,verovatno bih odavno presavila tabak i svoje,napisane pesme,zatrpala starim novinama i recepisima.Uživam sa tim dragim ljudima,svi su oni,po malo,nalik meni,svi sanjaju neke lepše snove i svi žive neke svoje,posebnim bojama,obojene živote!
Ne smatram sebe pesnikinjom.Drugi su me tako nazvali.Mogla bih sada odmah da nabrojim bar deset pesnika i pesnikinja,književnika i književnica (mojih prijatelja) koji su ,zaista,to što jesu,pravi majstori pisane reči i kojima se divim.Nadam se da ću imati tu privilegiju da me smatraju svojim prijateljem još dugo.
Sa svojih tristotinak napisanih pesama,ja sam tek amater, početnik,škrabalo,piskaralo.Ipak su one meni najveće blago.I eno ih na polici,među knjigama koje sam dobila od dragih ljudi.Neka ih tamo,neka se množe!Ponosna sam na njih!
уторак, 16. новембар 2010.
PRE ODLASKA
Otići ću.
Na stolu ću ti,umesto oproštajnog pisma,
ostaviti svoje srce pa radi s njim šta hoćeš.
I onako si ga toliko puta ranjavao
da mi takvo okrnjeno više i ne treba.
Previše smo dočekali svitanja zajedno.
Sada bih sve naredne zore da prespavam.
Namiriši jastuke u neke druge mirise,
sakrij moje tragove u postelji,
promeni posteljinu,onu našu baci,
da te ne podseća na mene,na obrise mog tela,
da te ne seća na moje uzdahe,snove i šaputanja.
Milija su mi sada sva moja buduća lutanja
od naših zajedničkih mirnih luka.
Nacrtaj sebi lažan osmeh na lice,
našij sebi krila Anđela,
stavi masku nekog drugog čoveka,
pokušaj da budeš drugi neko,
ipak ćeš ličiti na klovna,
tebi zapravo maska i ne treba.
Sve svoje osobine akrobate
ponudi nekom ko je bar malo naivniji od mene.
Svoje telo kameleona ponudi na tender.
Meni je dosta.
Upoznala sam sva lica i naličja tebe.
~~~~~~~~
Ali....pre nego odem,
naučiću te kako da odglumiš sreću.
Naučiću te kako da sakriješ rane koje krvare.
Naučiću te kako da se boriš i onda kada si najslabiji,
kako da ustaneš kada ti je grob potrebniji.
Naučiću te da preživiš i onda
kada ti se čini da je nemoguće preživeti,
naučiću te da budeš čudna zverka,
stvoriću od tebe čoveka.
Pre nego odem to će biti
moja osveta.
Na stolu ću ti,umesto oproštajnog pisma,
ostaviti svoje srce pa radi s njim šta hoćeš.
I onako si ga toliko puta ranjavao
da mi takvo okrnjeno više i ne treba.
Previše smo dočekali svitanja zajedno.
Sada bih sve naredne zore da prespavam.
Namiriši jastuke u neke druge mirise,
sakrij moje tragove u postelji,
promeni posteljinu,onu našu baci,
da te ne podseća na mene,na obrise mog tela,
da te ne seća na moje uzdahe,snove i šaputanja.
Milija su mi sada sva moja buduća lutanja
od naših zajedničkih mirnih luka.
Nacrtaj sebi lažan osmeh na lice,
našij sebi krila Anđela,
stavi masku nekog drugog čoveka,
pokušaj da budeš drugi neko,
ipak ćeš ličiti na klovna,
tebi zapravo maska i ne treba.
Sve svoje osobine akrobate
ponudi nekom ko je bar malo naivniji od mene.
Svoje telo kameleona ponudi na tender.
Meni je dosta.
Upoznala sam sva lica i naličja tebe.
~~~~~~~~
Ali....pre nego odem,
naučiću te kako da odglumiš sreću.
Naučiću te kako da sakriješ rane koje krvare.
Naučiću te kako da se boriš i onda kada si najslabiji,
kako da ustaneš kada ti je grob potrebniji.
Naučiću te da preživiš i onda
kada ti se čini da je nemoguće preživeti,
naučiću te da budeš čudna zverka,
stvoriću od tebe čoveka.
Pre nego odem to će biti
moja osveta.
понедељак, 15. новембар 2010.
Na mojoj duši tetovaža
Na mojoj duši tetovaža.
K'o u stenu
ugravirana dva lika.
Jedan nasmejan,drugi tužan.
K'o u lutkarskom pozorištu,
tuđom rukom vođena,
moja dva lika
u večitom sukobu spojena.
Dobiju bitku pa je izgube.
Objave primirje.
Zalepršaju bele zastave
a onda na kvarno,
jedno drugo sapletu.
Umotaju se jedno drugom oko nogu.
Zabrane kretanje.
Vežu jedno drugom ruke.
U večitom zagrljaju,
životom zavađeni hode.
Večite ratove vode.
Sudbinom spojeni,
krvlju povezani.
Na istom tlu odrasli.
Za iste se granice borili.
Istom cilju težili.
A stalno jedan od drugog bežali.
Moja dva lika,ukleta.
K'o u stenu
ugravirana dva lika.
Jedan nasmejan,drugi tužan.
K'o u lutkarskom pozorištu,
tuđom rukom vođena,
moja dva lika
u večitom sukobu spojena.
Dobiju bitku pa je izgube.
Objave primirje.
Zalepršaju bele zastave
a onda na kvarno,
jedno drugo sapletu.
Umotaju se jedno drugom oko nogu.
Zabrane kretanje.
Vežu jedno drugom ruke.
U večitom zagrljaju,
životom zavađeni hode.
Večite ratove vode.
Sudbinom spojeni,
krvlju povezani.
Na istom tlu odrasli.
Za iste se granice borili.
Istom cilju težili.
A stalno jedan od drugog bežali.
Moja dva lika,ukleta.
Nisam ti ja bilo ko
Nisam ti ja bilo ko.
Ovo zeleno oko
još je dom zvezdama,
ove ruke još grle
oblake k'o jastuke,
ove noge još nose
čizme od sedam milja,
ova je duša uvek
Ruža Vatrova bila.
Nisam ti ja bilo ko.
Ja sam ona što leti visoko,
sa pticama ti dom,
u najvišim
krošnjama drveća, pravi.
Još u ovim grudima
biju damari,
svi ludi snovi su
još u ovoj ludoj glavi.
Nisam ti ja bilo ko.
Ja sam ona što
sa osmehom pozdravlja
svaki dan novi,
ja sam ona što se
pred ikonom
Jovana Krstitelja moli,
ja sam ona koja veruje
da su svi ljudi dobri,
ja sam ona koja se ne predaje,
ja sam ona koja te voli.
Ovo zeleno oko
još je dom zvezdama,
ove ruke još grle
oblake k'o jastuke,
ove noge još nose
čizme od sedam milja,
ova je duša uvek
Ruža Vatrova bila.
Nisam ti ja bilo ko.
Ja sam ona što leti visoko,
sa pticama ti dom,
u najvišim
krošnjama drveća, pravi.
Još u ovim grudima
biju damari,
svi ludi snovi su
još u ovoj ludoj glavi.
Nisam ti ja bilo ko.
Ja sam ona što
sa osmehom pozdravlja
svaki dan novi,
ja sam ona što se
pred ikonom
Jovana Krstitelja moli,
ja sam ona koja veruje
da su svi ljudi dobri,
ja sam ona koja se ne predaje,
ja sam ona koja te voli.
I šta bi ti sad?
I šta bi ti sad?
Da besnim,
da kao dodola dozivam kišu,
da svojim dahom izazovem
orkane i bure na dvoboj,
da poljubim žabu
i pretvorim je u princa,
da od zmije šarke
napravim kućnog ljubimca?
Neću!
Od jutros ona druga ja je
počela da živi.
Ona kojoj je tek tren potreban
da se smiri,
ona koja bi samo da živi,
ona koja će uz veselu pesmu
da sedi na stolici
i da cupka nogicama
ispod stola.
Ona koja će se,samo u mraku,
skinuti gola.
Ona koja će čašu uvek puniti
do pola,
ona koja će voleti
svakog vola
koji će joj ružu,crvenu,
bez razloga pokloniti.
Ona koja ništa neće objašnjavati.
Ona koja će mirno
vetrove sudbine podnositi,
ona koja neće nikome prkositi.
Hoćeš li me ,ipak,takvu voleti?
Mislim da nećeš!
Da besnim,
da kao dodola dozivam kišu,
da svojim dahom izazovem
orkane i bure na dvoboj,
da poljubim žabu
i pretvorim je u princa,
da od zmije šarke
napravim kućnog ljubimca?
Neću!
Od jutros ona druga ja je
počela da živi.
Ona kojoj je tek tren potreban
da se smiri,
ona koja bi samo da živi,
ona koja će uz veselu pesmu
da sedi na stolici
i da cupka nogicama
ispod stola.
Ona koja će se,samo u mraku,
skinuti gola.
Ona koja će čašu uvek puniti
do pola,
ona koja će voleti
svakog vola
koji će joj ružu,crvenu,
bez razloga pokloniti.
Ona koja ništa neće objašnjavati.
Ona koja će mirno
vetrove sudbine podnositi,
ona koja neće nikome prkositi.
Hoćeš li me ,ipak,takvu voleti?
Mislim da nećeš!
Umetnost rastanka
Milion sam reči ispisala
a uvek mi je falila ona,jedna,posebna,
da opišem ljubav.
U milion boja i nijansi
sam svoj svet bojila
a jedna boja se ,sama,zauvek utisnula
u moju sliku života,
boja koju nikada nisam ni volela
a ipak sam se iza nje krila,
svaki put kada sam tužna bila.
Crna mi je sliku sveta obojila.
Sa milion nota sam odsvirala
svoje korake po kaldrmi života,
u ritmu najlepše muzike
sam koračala,poigravala,
na sred trgova ljubavi plesala
a ipak,uvek mi je nedostajala
ona jedna savršena nota
da bih svoja osećanja opevala,
odsvirala.
Svoje sam dane ,sama,režirala,
scenarije za svoj život ,
sama pisala
a opet,jedna scena,
tragikomična,naučno- fantastična,
stravom i užasom obavijena,
ostala mi je ,u pamćenje,urezana.
Da me podseća,
da ne postoji savršena reč
da objasni ljubav,
da ne postoji boja
da oboji tugu,
da ne postoji nota
da predstavi zvuk jecaja,
niti film koji bi
nas naučio
kako da preživimo rastanak.
a uvek mi je falila ona,jedna,posebna,
da opišem ljubav.
U milion boja i nijansi
sam svoj svet bojila
a jedna boja se ,sama,zauvek utisnula
u moju sliku života,
boja koju nikada nisam ni volela
a ipak sam se iza nje krila,
svaki put kada sam tužna bila.
Crna mi je sliku sveta obojila.
Sa milion nota sam odsvirala
svoje korake po kaldrmi života,
u ritmu najlepše muzike
sam koračala,poigravala,
na sred trgova ljubavi plesala
a ipak,uvek mi je nedostajala
ona jedna savršena nota
da bih svoja osećanja opevala,
odsvirala.
Svoje sam dane ,sama,režirala,
scenarije za svoj život ,
sama pisala
a opet,jedna scena,
tragikomična,naučno- fantastična,
stravom i užasom obavijena,
ostala mi je ,u pamćenje,urezana.
Da me podseća,
da ne postoji savršena reč
da objasni ljubav,
da ne postoji boja
da oboji tugu,
da ne postoji nota
da predstavi zvuk jecaja,
niti film koji bi
nas naučio
kako da preživimo rastanak.
A moglo je biti i ovako...
Mogli smo se sresti u nekom nepoznatom gradu,
jedno pored drugog proći a ne zastati,
niti se osmehnuti jedno drugom ,u prolazu.
Mogli smo u pogrešnom trenutku glavu okrenuti,
zbog nekih tuđih očiju snevati.
Mogli smo ,u jednom trenutku,pogled spustiti
i ugledati,možda odvezanu pertlu na cipeli,
pa se sagnuti i dok mi
uposlimo ruke tim bezveznim radom,
mogla je tuđa senka pokraj nas zastati,
pomoć ponuditi i na kafu nas pozvati.
Mogli smo zbog drugih srećni biti,
zbog tuđeg lica slike ljubiti ,
zbog tuđih se reči dobro zamisliti
i poleteti,nebu pod oblake
pa na oblak,zbog nekih drugih sleteti.
Mogli smo se zaglaviti u nekom liftu,
negde između četvrtog i petog sprata
pa besni zbog kašnjenja na sastanak sa nekim drugim ,
psovati zastarele liftove,buba ruse
i sistem u stanju raspadanja
a ne primetiti te oči tužne,zabrinute,
to lice išarano borama, kao mapa
koja vodi do tog srca,uznemirenog,
sakrivenog u tim ponosnim,balkanskim grudima.
Mogao nas je i letnji pljusak ,bez kišobrana ,
na sred gradskog trga zateći
i mogao nam je neko drugi prići
i svoj kišobran ili svoju jaknu ponuditi
a mi bismo ,sakriveni ispod te jakne ili kišobrana,
jedno kraj drugo prošli i ne bismo se ni osvrnuli,
zabrinuti zbog mokre majice,tek sređene frizure
ili zbog ocrtane figure tela ispod tanke letnje haljine.
Mogli smo ,zbog svoje druge polovine,
ceo svet prepešačiti ,večito tražeći
a nikada ne naći i nikada se
sa svojom drugom polovinom spojiti,
makar na tren,pa da tren večnost postane.
Mogli smo...Samo da se tada nismo oko sebe osvrnuli
pogledali i konačno videli,prepoznali.
Mogli smo...Ali nismo.
jedno pored drugog proći a ne zastati,
niti se osmehnuti jedno drugom ,u prolazu.
Mogli smo u pogrešnom trenutku glavu okrenuti,
zbog nekih tuđih očiju snevati.
Mogli smo ,u jednom trenutku,pogled spustiti
i ugledati,možda odvezanu pertlu na cipeli,
pa se sagnuti i dok mi
uposlimo ruke tim bezveznim radom,
mogla je tuđa senka pokraj nas zastati,
pomoć ponuditi i na kafu nas pozvati.
Mogli smo zbog drugih srećni biti,
zbog tuđeg lica slike ljubiti ,
zbog tuđih se reči dobro zamisliti
i poleteti,nebu pod oblake
pa na oblak,zbog nekih drugih sleteti.
Mogli smo se zaglaviti u nekom liftu,
negde između četvrtog i petog sprata
pa besni zbog kašnjenja na sastanak sa nekim drugim ,
psovati zastarele liftove,buba ruse
i sistem u stanju raspadanja
a ne primetiti te oči tužne,zabrinute,
to lice išarano borama, kao mapa
koja vodi do tog srca,uznemirenog,
sakrivenog u tim ponosnim,balkanskim grudima.
Mogao nas je i letnji pljusak ,bez kišobrana ,
na sred gradskog trga zateći
i mogao nam je neko drugi prići
i svoj kišobran ili svoju jaknu ponuditi
a mi bismo ,sakriveni ispod te jakne ili kišobrana,
jedno kraj drugo prošli i ne bismo se ni osvrnuli,
zabrinuti zbog mokre majice,tek sređene frizure
ili zbog ocrtane figure tela ispod tanke letnje haljine.
Mogli smo ,zbog svoje druge polovine,
ceo svet prepešačiti ,večito tražeći
a nikada ne naći i nikada se
sa svojom drugom polovinom spojiti,
makar na tren,pa da tren večnost postane.
Mogli smo...Samo da se tada nismo oko sebe osvrnuli
pogledali i konačno videli,prepoznali.
Mogli smo...Ali nismo.
Mi jesmo...
Mi jesmo...
Tuga,smeh,nevinost i greh.
Mi jesmo...
Stvarnost,,mašta,smisao i besmisao.
Mi jesmo...
Rođenje,smrt,Raj i Pakao.
Mi jesmo...
Tišina,galama,pomirljivost i buntovnost.
Mi jesmo...
Svađa,pomirenje,nepostojanje i vreme.
Mi jesmo...
Sve je u nama.Tako nastaje drama.
Mi jesmo...
Život i pročišćenje.
Prepuštanje i borba.
Snovi i ostvarenje.
Planovi i neostvarenje.
Mi jesmo...
Mi preživljavamo.
Tuga,smeh,nevinost i greh.
Mi jesmo...
Stvarnost,,mašta,smisao i besmisao.
Mi jesmo...
Rođenje,smrt,Raj i Pakao.
Mi jesmo...
Tišina,galama,pomirljivost i buntovnost.
Mi jesmo...
Svađa,pomirenje,nepostojanje i vreme.
Mi jesmo...
Sve je u nama.Tako nastaje drama.
Mi jesmo...
Život i pročišćenje.
Prepuštanje i borba.
Snovi i ostvarenje.
Planovi i neostvarenje.
Mi jesmo...
Mi preživljavamo.
Spavaj ludice
Trk u krevet,glavo luda.
Na jastuk glavu spusti.
Oteraj te ružičaste bubice.
Osedlaj oblake.Zaviri u snove.
To što sanjaš mnoge su
pre tebe sanjale i
ostvarenje svojih ludih snova,
čvrsto stežući oči,
kroz carstvo želja ganjale.
Manite me svojih izgovora,
moje umorne oči.
Ni prve niste,
koje ste u mraku,
pokrivene preko glave,
tražile izlaz iz tame.
Niste ni poslednje koje su videle
najcrnje dane i najsvetlije noći.
O,uspavaj se,već jednom,
budalo glupa.
To,u grudima,
tvoj sat života melodiju stvara.
Slušaj uspavanku
tih ritmičkih udaraca.
I taj sat će jednom stati,
izdaće te ta tvoja ludica.
Osluškuj ga sad,dok još lupa.
Odigraj valcer u snovima.
Svi ćemo jednom doći
do kraja puta.
Spavaj ludice.
Tvoje srce još uvek lupa.
Na jastuk glavu spusti.
Oteraj te ružičaste bubice.
Osedlaj oblake.Zaviri u snove.
To što sanjaš mnoge su
pre tebe sanjale i
ostvarenje svojih ludih snova,
čvrsto stežući oči,
kroz carstvo želja ganjale.
Manite me svojih izgovora,
moje umorne oči.
Ni prve niste,
koje ste u mraku,
pokrivene preko glave,
tražile izlaz iz tame.
Niste ni poslednje koje su videle
najcrnje dane i najsvetlije noći.
O,uspavaj se,već jednom,
budalo glupa.
To,u grudima,
tvoj sat života melodiju stvara.
Slušaj uspavanku
tih ritmičkih udaraca.
I taj sat će jednom stati,
izdaće te ta tvoja ludica.
Osluškuj ga sad,dok još lupa.
Odigraj valcer u snovima.
Svi ćemo jednom doći
do kraja puta.
Spavaj ludice.
Tvoje srce još uvek lupa.
Pitaj!Odgovaram!
Ako upitaš kako sam,
da li sam i gde sam
daću ti odgovor
jednako glup
kakvo je i tvoje pitanje.
Odgovoriću...
Dobro sam,nisam i nigde sam.
A jesam negde...
Sigurna sam da jesam.
Ne pitaj zašto sam,
koliko ću i kada.
Nema razloga,
sitnica je to tek
jer nekada ću ...
Nekada,mada...
Prošao je već čitav vek.
Loše sam,jesam,tamo sam,
zbog tebe sam,do kraja ću...
Nikada!
Zadovoljićete odgovori,
sigurna sam...
Mada...
Ostaje nada!
da li sam i gde sam
daću ti odgovor
jednako glup
kakvo je i tvoje pitanje.
Odgovoriću...
Dobro sam,nisam i nigde sam.
A jesam negde...
Sigurna sam da jesam.
Ne pitaj zašto sam,
koliko ću i kada.
Nema razloga,
sitnica je to tek
jer nekada ću ...
Nekada,mada...
Prošao je već čitav vek.
Loše sam,jesam,tamo sam,
zbog tebe sam,do kraja ću...
Nikada!
Zadovoljićete odgovori,
sigurna sam...
Mada...
Ostaje nada!
Melodija života
Dodirni tu strunu u grudima mojim
nek' tiho zaječi stara violina
Melodija ta opija,boli,
note su te lek bolesnima.
Pokreni tu lavinu sa mojih usana
nek' poteče,nek' ožeže prste tvoje
Prati trag do mojih umornih očiju
zvezde su dok te gledaju zenice moje.
Dozovi kiše,uragane,bure,
nek' strast zagolica svaki pedalj mog tela
Učini sve,zaludi me,voli me,
Melodiju života s tobom stvoriti sam htela.
nek' tiho zaječi stara violina
Melodija ta opija,boli,
note su te lek bolesnima.
Pokreni tu lavinu sa mojih usana
nek' poteče,nek' ožeže prste tvoje
Prati trag do mojih umornih očiju
zvezde su dok te gledaju zenice moje.
Dozovi kiše,uragane,bure,
nek' strast zagolica svaki pedalj mog tela
Učini sve,zaludi me,voli me,
Melodiju života s tobom stvoriti sam htela.
Noćni čuvar (posvećeno mojoj deci)
Mesec namiguje,sanjiva lola.
Svod nebeski išarale zvezde.
Na zemlji su vile, pod plaštom noći,
za vas šal od svile vezle.
Milion latica žutog noćurka,
sa dlana sam vama,noćas, poslala.
Sklopila savez sa zorom rujnom,
izlazak sunca zbog vas odložila.
Noćas dok snevate u postelji mekoj
snove vaše čuvaće Anđeli.
Sanjajte lepo,ko u bajci da ste nekoj.
I majka kraj vašeg uzglavlja stražari.
Svod nebeski išarale zvezde.
Na zemlji su vile, pod plaštom noći,
za vas šal od svile vezle.
Milion latica žutog noćurka,
sa dlana sam vama,noćas, poslala.
Sklopila savez sa zorom rujnom,
izlazak sunca zbog vas odložila.
Noćas dok snevate u postelji mekoj
snove vaše čuvaće Anđeli.
Sanjajte lepo,ko u bajci da ste nekoj.
I majka kraj vašeg uzglavlja stražari.
Onima koji pevaju o ljubavi
Misteriju ljubavi smo rešavali
kao ukrštene reči,
tražili prave odgovore,
premeravali i merili.
Na jedan tas stavljali razum
a prevagnuo onaj drugi,
na kom smo osećaje posejali.
Rečima smo opisivali emocije
a uvek nam je falila ona jedna,posebna,
kojom bi smo svoju ljubav opisali,
zauvek je ovekovečili
i pripisali samo nama.
Nečije tuđe oči smo sanjali noćima,
zbog jednog osmeha pisali poeme ,
na nečije tuđe usne utisnuli
žig od naših usana,
zbog nekog tuđeg lica
verovali u srećne krajeve.
Živeli smo zbog ljubavi ,
uvek puni nade da će trajati večno,
sve svoje pesme
nekom posebnom posvetili,
a nismo se setili i nikada nećemo
da smo sami za trajanje
svojih ljubavi zaslužni.
Naše ljubavi trajaće večno
samo ako o njima pričamo,
samo ako ih rečima veličamo.
kao ukrštene reči,
tražili prave odgovore,
premeravali i merili.
Na jedan tas stavljali razum
a prevagnuo onaj drugi,
na kom smo osećaje posejali.
Rečima smo opisivali emocije
a uvek nam je falila ona jedna,posebna,
kojom bi smo svoju ljubav opisali,
zauvek je ovekovečili
i pripisali samo nama.
Nečije tuđe oči smo sanjali noćima,
zbog jednog osmeha pisali poeme ,
na nečije tuđe usne utisnuli
žig od naših usana,
zbog nekog tuđeg lica
verovali u srećne krajeve.
Živeli smo zbog ljubavi ,
uvek puni nade da će trajati večno,
sve svoje pesme
nekom posebnom posvetili,
a nismo se setili i nikada nećemo
da smo sami za trajanje
svojih ljubavi zaslužni.
Naše ljubavi trajaće večno
samo ako o njima pričamo,
samo ako ih rečima veličamo.
Zastani čoveče
Zastani,čoveče.Odmori,predahni.
Okreni leđa bolu i patnji.
Neka te nasmeje smeh detinji,
neka te njihov nestašluk u detinjstvo vrati.
Šta je to s tobom?Osmehni se,opusti.
Odvrni muziku na najjače,zapevaj,odmori se.
Boginjama ljubavi pokloni se,
zamoli ih da ti se ljubav u srce vrati,potrudi se.
Čemu maska zla na tom umornom licu?
Otprati pogledom onu slobodnu pticu.
Zašto okrećeš leđa čudima,
zašto se više ne raduješ ljudima?
Molim te,čoveče,život je kratak,
ne daj mržnji da ti lice ruži.
Poljubi ikonu Svetog Jovana.
Malo ljubavi i pažnje svojim bližnjima pruži.
Probudi se iz te sumorne more,
pozdravi sa radošću sledeći dan.
Veruj u ljubav.Biće ti bolje.
Veruj u nadu,veruj u san.
Okreni leđa bolu i patnji.
Neka te nasmeje smeh detinji,
neka te njihov nestašluk u detinjstvo vrati.
Šta je to s tobom?Osmehni se,opusti.
Odvrni muziku na najjače,zapevaj,odmori se.
Boginjama ljubavi pokloni se,
zamoli ih da ti se ljubav u srce vrati,potrudi se.
Čemu maska zla na tom umornom licu?
Otprati pogledom onu slobodnu pticu.
Zašto okrećeš leđa čudima,
zašto se više ne raduješ ljudima?
Molim te,čoveče,život je kratak,
ne daj mržnji da ti lice ruži.
Poljubi ikonu Svetog Jovana.
Malo ljubavi i pažnje svojim bližnjima pruži.
Probudi se iz te sumorne more,
pozdravi sa radošću sledeći dan.
Veruj u ljubav.Biće ti bolje.
Veruj u nadu,veruj u san.
Mirno spavaj, Marija!
Gde se uspavala Marija?
Na kom je jastuku
spustila ludu glavu,
sklopila oči i usnula umorna?
Da li je sanjala sunčana jutra
spokojna svitanja,
noći bez milion postavljenih pitanja,
bez 'Zašto?' i bez 'Kada'
i bez 'Da li nekada...'?
Na kom je proplanku pronašla
krevet dovoljno mek i udoban?
Gde se smirila i opustila,
gde je umornu dušu ispustila?
Koji je kamen spomenik,
koji je stih njen epitaf?
I šta bi se o njoj moglo reći
osim 'Živela je negde ...nekada...'?
Šta je u amanet ostavila?
Po čemu će je pamtiti
osim po rečima koje je
u večnost uklesala?
Otišla je bez 'Zbogom'
i bez 'Do viđenja'.
Izbegla je, pametnica, sva poniženja,
jer je shvatila da su i za emocije
počela sezonska sniženja.
Na kom je jastuku
spustila ludu glavu,
sklopila oči i usnula umorna?
Da li je sanjala sunčana jutra
spokojna svitanja,
noći bez milion postavljenih pitanja,
bez 'Zašto?' i bez 'Kada'
i bez 'Da li nekada...'?
Na kom je proplanku pronašla
krevet dovoljno mek i udoban?
Gde se smirila i opustila,
gde je umornu dušu ispustila?
Koji je kamen spomenik,
koji je stih njen epitaf?
I šta bi se o njoj moglo reći
osim 'Živela je negde ...nekada...'?
Šta je u amanet ostavila?
Po čemu će je pamtiti
osim po rečima koje je
u večnost uklesala?
Otišla je bez 'Zbogom'
i bez 'Do viđenja'.
Izbegla je, pametnica, sva poniženja,
jer je shvatila da su i za emocije
počela sezonska sniženja.
I Bogu se ljudi smučili
I Bogu se ljudi smučili.
Komšija komšiju ne poznaje,
roditelj dete odbacuje,
ćerka majku vređa i pljuje,
otac decu kune i psuje.
Brat i sestra zaratili
zbog dva ara njive,
zbog međe,zbog deteline.
Drug drugu nož u srce zario,
kažu dužan mu pet banki bio.
Kuda ovaj svet ide?
Sudnji dan se bliži,
meni sve jedno je.
Dobre duše za milost vape.
Premalo nas je
i nažalost,
biće nas
sve manje i manje.
Komšija komšiju ne poznaje,
roditelj dete odbacuje,
ćerka majku vređa i pljuje,
otac decu kune i psuje.
Brat i sestra zaratili
zbog dva ara njive,
zbog međe,zbog deteline.
Drug drugu nož u srce zario,
kažu dužan mu pet banki bio.
Kuda ovaj svet ide?
Sudnji dan se bliži,
meni sve jedno je.
Dobre duše za milost vape.
Premalo nas je
i nažalost,
biće nas
sve manje i manje.
Sudbina sveta
Samo po sebi se nameće pitanje:
kuda nas vode putevi sudbine?
Da li se istom Bogu
molimo u svitanje,
zašto se odlučujemo za skitanje?
Koji nam to Đavo ne da mira,
pa nas mami na greh,
na noći pune nemira?
Kome stari svirac ,na nebeskom tronu,
na violini gudi i svira,
može li čovek svoju sudbinu da bira?
Jesmo li ,zaista, sami tvorci svoje sreće
i imali ,od te zablude, veće?
I u crkvi,dok palimo sveće,
da li se molimo za javu il' za san?
Jesmo li srećniji dok sviće dan
ili dok se u sumrak
spremamo za miran počinak?
Recite mi,ima li odgovora
na ova moja pitanja
ili će proći još mnoga leta
dok ne otkrijemo sudbinu sveta?
kuda nas vode putevi sudbine?
Da li se istom Bogu
molimo u svitanje,
zašto se odlučujemo za skitanje?
Koji nam to Đavo ne da mira,
pa nas mami na greh,
na noći pune nemira?
Kome stari svirac ,na nebeskom tronu,
na violini gudi i svira,
može li čovek svoju sudbinu da bira?
Jesmo li ,zaista, sami tvorci svoje sreće
i imali ,od te zablude, veće?
I u crkvi,dok palimo sveće,
da li se molimo za javu il' za san?
Jesmo li srećniji dok sviće dan
ili dok se u sumrak
spremamo za miran počinak?
Recite mi,ima li odgovora
na ova moja pitanja
ili će proći još mnoga leta
dok ne otkrijemo sudbinu sveta?
Naći ću i ja kad tad svoje proleće
Mogla sam zastati
da sam znala kad treba,
kad bi zidovi bili učitelji
koje sam glavom udarala,
kad bi greške bile učiteljice
koje sam stalno
iznova i iznova ignorisala,
jer ko sam ja,
tek još jedna luda,
koja veruje u čuda,
koja još uvek misli da je
dovoljno raširiti ruke
i leteti,leteti,
koja još uvek miriše cveće
a ne zna razliku
između veštačkog i prirodnog,
koja voli svim čulima
i uživa u lepom.
Mogla sam zastati i razmisliti
ali ko sam ja da znam
kada treba stati
jer ova luda glava
još veruje u 'bolje sutra''
pa makar nikada ne svanulo,
koja se ne uči na svojim greškama
a savete deli grešnima.
I ja ću jednom stati
kao što ćemo svi jednom,
a do tada...
Ko zna?
Još ima neistraženih daljina,
još ima dana i godina,
život je predamnom,
naučiću i ja,
jednom,nekada.
da sam znala kad treba,
kad bi zidovi bili učitelji
koje sam glavom udarala,
kad bi greške bile učiteljice
koje sam stalno
iznova i iznova ignorisala,
jer ko sam ja,
tek još jedna luda,
koja veruje u čuda,
koja još uvek misli da je
dovoljno raširiti ruke
i leteti,leteti,
koja još uvek miriše cveće
a ne zna razliku
između veštačkog i prirodnog,
koja voli svim čulima
i uživa u lepom.
Mogla sam zastati i razmisliti
ali ko sam ja da znam
kada treba stati
jer ova luda glava
još veruje u 'bolje sutra''
pa makar nikada ne svanulo,
koja se ne uči na svojim greškama
a savete deli grešnima.
I ja ću jednom stati
kao što ćemo svi jednom,
a do tada...
Ko zna?
Još ima neistraženih daljina,
još ima dana i godina,
život je predamnom,
naučiću i ja,
jednom,nekada.
Sasvim običan dan
Žaliću se na hormone,pms,
trenutnu neuračunljivost,
potisnut bes,stres,
loš dan,mesec i godinu.
Reći ću ti da sam jutros
jedva sredila frizuru,
vlažno vreme i kosa mi podivlja,
ne znam zašto.
Objasniću ti zašto su
privlačnije žene sa manjim grudima.
Preneću ti najnovije vesti,
pročitaću ti crnu hroniku,
zajedno ćemo otpratiti
najnovija istraživanja
i ankete o nekim
nebitnim stvarima
i konstatovati da niko ne govori
o onom što svakoga zanima.
Hoće li poskupeti struja,
koliko je gladne dece u svetu,
koliko je zlostavljanih žena,
koliko nasilja u školama.
Ležeći u zajedničkom krevetu,
odmah posle tuširanja,
spremajući se za počinak,
dogovorićemo se oko toga
ko će ujutru otići po hleb,
ko će odvesti decu do vrtića
i šta ćemo imati sutra za ručak.
Žaliću se na bolove u kičmi
od dugog stajanja,
dugo ću se vrteti po krevetu,
stalno te gurkajući nogama.
Dugo u noć ću uzdisati,
osluškujući tvoj ritam srca,
Pokušaću da uhvatim niti
i shvatim kako da preživim
do svanuća i kako ću ti,
na najbezbolniji način saopštiti
da mi je zafalilo
malo ludiranja i bezbrižnih buđenja
a da ,pri tome,ne vidim
tvoje poglede pune čuđenja.
A sutra...sutra je novi dan.
trenutnu neuračunljivost,
potisnut bes,stres,
loš dan,mesec i godinu.
Reći ću ti da sam jutros
jedva sredila frizuru,
vlažno vreme i kosa mi podivlja,
ne znam zašto.
Objasniću ti zašto su
privlačnije žene sa manjim grudima.
Preneću ti najnovije vesti,
pročitaću ti crnu hroniku,
zajedno ćemo otpratiti
najnovija istraživanja
i ankete o nekim
nebitnim stvarima
i konstatovati da niko ne govori
o onom što svakoga zanima.
Hoće li poskupeti struja,
koliko je gladne dece u svetu,
koliko je zlostavljanih žena,
koliko nasilja u školama.
Ležeći u zajedničkom krevetu,
odmah posle tuširanja,
spremajući se za počinak,
dogovorićemo se oko toga
ko će ujutru otići po hleb,
ko će odvesti decu do vrtića
i šta ćemo imati sutra za ručak.
Žaliću se na bolove u kičmi
od dugog stajanja,
dugo ću se vrteti po krevetu,
stalno te gurkajući nogama.
Dugo u noć ću uzdisati,
osluškujući tvoj ritam srca,
Pokušaću da uhvatim niti
i shvatim kako da preživim
do svanuća i kako ću ti,
na najbezbolniji način saopštiti
da mi je zafalilo
malo ludiranja i bezbrižnih buđenja
a da ,pri tome,ne vidim
tvoje poglede pune čuđenja.
A sutra...sutra je novi dan.
Mojoj majci umesto pisma
Shvatila sam,majko,
koliko je duga noć
kada su nam neizvesna svitanja.
Shvatila sam da postoji
samo jedan odgovor
na milion različitih pitanja.
Sada znam i ja
koliko je teško braniti
slabim rukama
naš porod
od ovog sveta zlog.
Shvatila sam,majko,
žena može imati samo
jednog prijatelja,
iskrenog,pravog.
Uzdahom obavijaš
svu svoju tugu,
pogledom pratiš šarenu dugu,
kao čuvar gnezda
ponosna stojiš
ni jedne se opasnosti ne bojiš.
Sile zla šalju ti
svakoga dana orkane bola,
trpiš i ono što bi slomilo
i najjače.
Umiljavaš se voljenima,
služiš ih i dvoriš,
braniš ih kao mačka svoje mače.
Odmor ti treba,majko,
odmor od briga,od tmurnih dana.
Glavobolje su posledica
skrivenih rana.
Zato tebi,majko,
posvećujem ovu pesmu.
Tebi,jer ja nikada
tako jaka biti neću.
Tebi koja voliš,
tebi kojoj se divim,
tebi koja ćeš večno da živiš,
tebi koja se za mene moliš,
tebi zbog koje i ja
srećna živim.
koliko je duga noć
kada su nam neizvesna svitanja.
Shvatila sam da postoji
samo jedan odgovor
na milion različitih pitanja.
Sada znam i ja
koliko je teško braniti
slabim rukama
naš porod
od ovog sveta zlog.
Shvatila sam,majko,
žena može imati samo
jednog prijatelja,
iskrenog,pravog.
Uzdahom obavijaš
svu svoju tugu,
pogledom pratiš šarenu dugu,
kao čuvar gnezda
ponosna stojiš
ni jedne se opasnosti ne bojiš.
Sile zla šalju ti
svakoga dana orkane bola,
trpiš i ono što bi slomilo
i najjače.
Umiljavaš se voljenima,
služiš ih i dvoriš,
braniš ih kao mačka svoje mače.
Odmor ti treba,majko,
odmor od briga,od tmurnih dana.
Glavobolje su posledica
skrivenih rana.
Zato tebi,majko,
posvećujem ovu pesmu.
Tebi,jer ja nikada
tako jaka biti neću.
Tebi koja voliš,
tebi kojoj se divim,
tebi koja ćeš večno da živiš,
tebi koja se za mene moliš,
tebi zbog koje i ja
srećna živim.
Izgubljena
Negde smo se mimoišli.
Ti si,na Raskrsnici sećanja,
najverovatnije,
skrenuo u Nezaborav
a ja produžila pravo
u Očaj.
Napravila sam mapu
naših susreta,
označila sve,meni važne,
tačke poklapanja,
crvenim markerom,
na marginama, zapisala
najvažnija
pogažena obećanja,
napravila paralele
od tačke Ja do tačke Ti,
gumicom pokušala da obrišem
sve uvale i zabrane,
sve reči i uvrede,
pokušavajući da te nađem.
Kompas mi se pokvario
negde na pola puta
od Mene do Tebe,
polomila su mi se Velika kola,
Mali medved je pobegao iz brloga
pa sam,nemoćna,
morala da produžim,
sa kartom u jednom pravcu,
preko Očaja
do Ludila.
Ti si,na Raskrsnici sećanja,
najverovatnije,
skrenuo u Nezaborav
a ja produžila pravo
u Očaj.
Napravila sam mapu
naših susreta,
označila sve,meni važne,
tačke poklapanja,
crvenim markerom,
na marginama, zapisala
najvažnija
pogažena obećanja,
napravila paralele
od tačke Ja do tačke Ti,
gumicom pokušala da obrišem
sve uvale i zabrane,
sve reči i uvrede,
pokušavajući da te nađem.
Kompas mi se pokvario
negde na pola puta
od Mene do Tebe,
polomila su mi se Velika kola,
Mali medved je pobegao iz brloga
pa sam,nemoćna,
morala da produžim,
sa kartom u jednom pravcu,
preko Očaja
do Ludila.
Uzalud
Moje su noći još obojene tobom.
U grudima mi još,zaglavljen,
stoji vrisak nevrisnut.
Moje oči još reflektuju tvoj lik
izgubljen u svom tom zelenilu.
Na zidovima,umesto moje senke,
lutaju obrisi tvog tela.
Poznajem te linije,
svojim sam ih rukama vajala.
Nisam ja vajar da živim od svog rada.
Ja samo pokušavam
da te,sebi,za nezaborav,izvajam.
***********
Nisu bile delotvorne
sve one mađije
kojima sam pokušala da te omađijam.
Uzalud sam, ispod tvog jastuka,
ostavljala ,u crveni končić,
uvezane moje snove.
Uzalud sam učila sove
da ,oko ponoći,
izgovaraju tvoje ime.
Nisu pomogle ni rime,
u gluvo doba ispisane,
na stranici moje duše.
***********
Predano sam učila golubove
da ,pod oblakom žudnje,
ispišu moje ime ,svojim krilima,
nad tvojom glavom.
Hodao si gradom
gledajući svoja stopala,
koja sam proklela
jer su te od mene odvela.
Nisi pogledao u nebo,
nisi pročitao moje ime
od sivila izvezeno.
Sve,sve je ostalo uzaludno.
Nisi se ni okrenuo...Kad si odlazio.
U grudima mi još,zaglavljen,
stoji vrisak nevrisnut.
Moje oči još reflektuju tvoj lik
izgubljen u svom tom zelenilu.
Na zidovima,umesto moje senke,
lutaju obrisi tvog tela.
Poznajem te linije,
svojim sam ih rukama vajala.
Nisam ja vajar da živim od svog rada.
Ja samo pokušavam
da te,sebi,za nezaborav,izvajam.
***********
Nisu bile delotvorne
sve one mađije
kojima sam pokušala da te omađijam.
Uzalud sam, ispod tvog jastuka,
ostavljala ,u crveni končić,
uvezane moje snove.
Uzalud sam učila sove
da ,oko ponoći,
izgovaraju tvoje ime.
Nisu pomogle ni rime,
u gluvo doba ispisane,
na stranici moje duše.
***********
Predano sam učila golubove
da ,pod oblakom žudnje,
ispišu moje ime ,svojim krilima,
nad tvojom glavom.
Hodao si gradom
gledajući svoja stopala,
koja sam proklela
jer su te od mene odvela.
Nisi pogledao u nebo,
nisi pročitao moje ime
od sivila izvezeno.
Sve,sve je ostalo uzaludno.
Nisi se ni okrenuo...Kad si odlazio.
Ti si moje sve
Ti si moje sve.
Moje raščupano 'Dobro jutro',
moja prva jutarnja kafa,
moj partner u zločinu,
moja briga,
moja jača polovina.
Ti si moje 'Volim te'.
Moje 'Do kraja života',
moje 'Bolje sutra' u koje se kunem,
moja budućnost,moj oslonac,
neko bez koga ne umem.
Ti si moje 'Nerviraš me'.
Moj večiti krivac,
moje 'To bi ti trebao da umeš',
moje 'Zar to ne umeš?'
moje 'Pusti me,ja ću,smotani stvore'.
Ti si moje,ipak samo moje.
I volim sve tvoje.
Tvoje 'Lako ćemo',
tvoje 'Ne brini',
tvoje 'Na mene osloni se',
tvoje 'Hajde,ne slini,ne histeriši',
tvoje 'Meni prepusti se'.
Ti si moje,kakvo god da si.
Moje 'Uvek tu si',
moje 'Zauvek',
moje 'I u dobru i zlu',
moj prijatelj,moj drug,
moj ljubavnik,moj muž.
Moje raščupano 'Dobro jutro',
moja prva jutarnja kafa,
moj partner u zločinu,
moja briga,
moja jača polovina.
Ti si moje 'Volim te'.
Moje 'Do kraja života',
moje 'Bolje sutra' u koje se kunem,
moja budućnost,moj oslonac,
neko bez koga ne umem.
Ti si moje 'Nerviraš me'.
Moj večiti krivac,
moje 'To bi ti trebao da umeš',
moje 'Zar to ne umeš?'
moje 'Pusti me,ja ću,smotani stvore'.
Ti si moje,ipak samo moje.
I volim sve tvoje.
Tvoje 'Lako ćemo',
tvoje 'Ne brini',
tvoje 'Na mene osloni se',
tvoje 'Hajde,ne slini,ne histeriši',
tvoje 'Meni prepusti se'.
Ti si moje,kakvo god da si.
Moje 'Uvek tu si',
moje 'Zauvek',
moje 'I u dobru i zlu',
moj prijatelj,moj drug,
moj ljubavnik,moj muž.
Ja pišem svoj bluz bez namere bitne
Otvoriš oči,
odeš do ogledala
a tamo ugledaš
poznatog skota.
Pljuneš mu u lice
i šamar bi da mu lupiš,
opeglaš prstima bore
a onda usne ljutito skupiš.
Nabaciš boje,
ofarbaš grimase,
istakneš oči,
narumeniš obraze,
iskeziš se
tom umornom blenti,
zamisliš sebe na letećem ćilimu
ili na metli.
Pokažeš mu srednji prst
ili šipak,
namestiš kosu
onako neobavezno,
pošalješ poljubac
toj budali,toj ludi,
šapneš joj 'Curo,ti ipak spokojna budi'.
Podigneš palac na gore,
na nebo pokažeš,
na oblake,na ptice.
Pogledaš još jednom
to nepoznato lice,
okreneš mu leđa
jer tog namrgođenog skota
samo ignorisanje vređa.
Nasmešiš se onako,
u sebi,krišom.
Podeliš tajne sa senkom na zidu.
Staviš palac u usta,
kao nestašno dete
i nasmejana odboluješ svaku brigu.
Jer sve su beznačajne,
sve brige,sve muke.
Svi ćemo jednom Njemu na ruke.
Ignoriši bes,uvrede i zlobu.
Život je jedan.
Svi idemo ka grobu.
odeš do ogledala
a tamo ugledaš
poznatog skota.
Pljuneš mu u lice
i šamar bi da mu lupiš,
opeglaš prstima bore
a onda usne ljutito skupiš.
Nabaciš boje,
ofarbaš grimase,
istakneš oči,
narumeniš obraze,
iskeziš se
tom umornom blenti,
zamisliš sebe na letećem ćilimu
ili na metli.
Pokažeš mu srednji prst
ili šipak,
namestiš kosu
onako neobavezno,
pošalješ poljubac
toj budali,toj ludi,
šapneš joj 'Curo,ti ipak spokojna budi'.
Podigneš palac na gore,
na nebo pokažeš,
na oblake,na ptice.
Pogledaš još jednom
to nepoznato lice,
okreneš mu leđa
jer tog namrgođenog skota
samo ignorisanje vređa.
Nasmešiš se onako,
u sebi,krišom.
Podeliš tajne sa senkom na zidu.
Staviš palac u usta,
kao nestašno dete
i nasmejana odboluješ svaku brigu.
Jer sve su beznačajne,
sve brige,sve muke.
Svi ćemo jednom Njemu na ruke.
Ignoriši bes,uvrede i zlobu.
Život je jedan.
Svi idemo ka grobu.
Pogled iz ogledala
Neke čudne oči
mi uzvraćaju pogled.
Nepoznato lice mi se ceri
iz ogledala.
Kaže 'Umorna sam',
kaže 'Nisam jaka',
kaže 'Bojim se mraka'.
Neke čudne usne,
u okviru od bora,
šapuću molitve,
bacaju čini
protiv patnje,protiv bola.
Gledam i trudim se
da prepoznam
poznate crte
na tom nepoznatom licu.
Prstom pratim
mapu od pegica
na tom nepoznatom nosu,
još uvek verujući
da će me odvesti
do mog izvora snage.
Sećam se tog ožiljka
iznad desne obrve.
Prepoznajem pečate
koje su ostavile godine.
Šaljem poljubac sebi.
Obećavam da će se ostvariti
neostvarena obećanja.
Molim to lice
da nastavi da sanja.
Uzvraća mi pogled umorno.
Posmatra me ljuto i sumorno.
Zelenilo još gori u tim očima,
negde iza svih tih magli
od sećanja.
Poslednji pogled i okrećem leđa
tom umornom pajacu
što me posmatra iz ogledala.
Obećavam mu,
sledeći naš susret
biće drugačiji.
Sledećeg jutra će skinuti masku,
biće svoj,biće iskreno nasmejan,
biće srećniji.
On će umreti sa smirajem
ovog sumornog dana.
Sutra će se roditi
jedna luda nasmejana.
mi uzvraćaju pogled.
Nepoznato lice mi se ceri
iz ogledala.
Kaže 'Umorna sam',
kaže 'Nisam jaka',
kaže 'Bojim se mraka'.
Neke čudne usne,
u okviru od bora,
šapuću molitve,
bacaju čini
protiv patnje,protiv bola.
Gledam i trudim se
da prepoznam
poznate crte
na tom nepoznatom licu.
Prstom pratim
mapu od pegica
na tom nepoznatom nosu,
još uvek verujući
da će me odvesti
do mog izvora snage.
Sećam se tog ožiljka
iznad desne obrve.
Prepoznajem pečate
koje su ostavile godine.
Šaljem poljubac sebi.
Obećavam da će se ostvariti
neostvarena obećanja.
Molim to lice
da nastavi da sanja.
Uzvraća mi pogled umorno.
Posmatra me ljuto i sumorno.
Zelenilo još gori u tim očima,
negde iza svih tih magli
od sećanja.
Poslednji pogled i okrećem leđa
tom umornom pajacu
što me posmatra iz ogledala.
Obećavam mu,
sledeći naš susret
biće drugačiji.
Sledećeg jutra će skinuti masku,
biće svoj,biće iskreno nasmejan,
biće srećniji.
On će umreti sa smirajem
ovog sumornog dana.
Sutra će se roditi
jedna luda nasmejana.
Danas!Sada!
I pašće maske,
ogoljeni ćemo ostati,
pred Bogom svi jednaki,
grešni...
Podvući ćemo crtu
i sve greške popisati,
dušu očistiti
i kao novorođenče
sve ponovo početi,od početka...
Uspomena ćemo se odreći
i lepih i ružnih.
Prošlost će nestati
kao rukom odnešena...
Danas,za danas,
zbog danas živeti
naučićemo...
Budućnost ne postoji,
prošlost ne postoji,
danas smo,
danas jesmo,
danas živimo...
Danas smo tužni,srećni...
Sada...
ogoljeni ćemo ostati,
pred Bogom svi jednaki,
grešni...
Podvući ćemo crtu
i sve greške popisati,
dušu očistiti
i kao novorođenče
sve ponovo početi,od početka...
Uspomena ćemo se odreći
i lepih i ružnih.
Prošlost će nestati
kao rukom odnešena...
Danas,za danas,
zbog danas živeti
naučićemo...
Budućnost ne postoji,
prošlost ne postoji,
danas smo,
danas jesmo,
danas živimo...
Danas smo tužni,srećni...
Sada...
Kupi me rečima
Kupi me rečima.
Danas sam na rasprodaji.
Sezona se završila,
stari modeli nikom više ne trebaju.
U modi su boje jeseni.
Ja sam još u zeleno obojena,
sa odsjajem sunca na usnama,
u očima.
Kupi me rečima.
Jeftino sebe danas dajem.
Za novu sezonu svi se spremaju.
Mene nema na njihovim
spiskovima za nabavku.
Kupi me rečima.
Baci pogled na izlog,
nema me više u njemu.
Nisam izložena tuđim pogledima.
Za mnom više ne sline
i ne uzdišu.
Povučena sam sa polica.
Rok trajanja mi je kratak i ograničen
i već na isteku.
Kupi me rečima.
Kupi dok mi ne okače
natpis 'Nije na prodaju'.
Kupi me pre nego me
na poklon nekome daju.
Kupi me rečima.
To je moja cena sada
kada mi se jesen života smeši.
Odaberi prave reči,
izbaci ih iz sebe.
Kupi me.
Neka me rezervišu
samo za tebe.
Danas sam na rasprodaji.
Sezona se završila,
stari modeli nikom više ne trebaju.
U modi su boje jeseni.
Ja sam još u zeleno obojena,
sa odsjajem sunca na usnama,
u očima.
Kupi me rečima.
Jeftino sebe danas dajem.
Za novu sezonu svi se spremaju.
Mene nema na njihovim
spiskovima za nabavku.
Kupi me rečima.
Baci pogled na izlog,
nema me više u njemu.
Nisam izložena tuđim pogledima.
Za mnom više ne sline
i ne uzdišu.
Povučena sam sa polica.
Rok trajanja mi je kratak i ograničen
i već na isteku.
Kupi me rečima.
Kupi dok mi ne okače
natpis 'Nije na prodaju'.
Kupi me pre nego me
na poklon nekome daju.
Kupi me rečima.
To je moja cena sada
kada mi se jesen života smeši.
Odaberi prave reči,
izbaci ih iz sebe.
Kupi me.
Neka me rezervišu
samo za tebe.
Moj Bog ima moj lik
Moj Bog ima moj lik.
Moje moralne vrednosti,mentalni sklop,
moj pogled na svet,
moju spremnost na nemi krik
iz duše.
Njegov je tron moja postelja,
satkana od snova,želja i nadanja.
Jedna i jedina,velika i večna,
moja je duša
gospodar svih grešnih i bezgrešnih
misli u mojoj glavi.
Moja sudbina je u mojim rukama,
putevi moji su napravljeni
od mojih koraka.
Moje su pogrešne odluke,
moji su uspesi,
moji padovi i letovi.
Moji su svi moji svetovi.
Moja knjiga života
napisana je mojim rukopisom.
Moje su sve reči
zapisane za večnost.
Moja je odgovornost i moja greška
što pišem ono što ne umem da izgovorim.
Moj je ponos i moja uteha
što ne umem da se
od pisanja odučim.
Moje moralne vrednosti,mentalni sklop,
moj pogled na svet,
moju spremnost na nemi krik
iz duše.
Njegov je tron moja postelja,
satkana od snova,želja i nadanja.
Jedna i jedina,velika i večna,
moja je duša
gospodar svih grešnih i bezgrešnih
misli u mojoj glavi.
Moja sudbina je u mojim rukama,
putevi moji su napravljeni
od mojih koraka.
Moje su pogrešne odluke,
moji su uspesi,
moji padovi i letovi.
Moji su svi moji svetovi.
Moja knjiga života
napisana je mojim rukopisom.
Moje su sve reči
zapisane za večnost.
Moja je odgovornost i moja greška
što pišem ono što ne umem da izgovorim.
Moj je ponos i moja uteha
što ne umem da se
od pisanja odučim.
Šapati jeseni
I doći će dani jesenji.
Kroz prozor ću namršteno
posmatrati sivilo.
Kiše će oprati gradske ulice.
Kiše,moje saveznice.
I ugostiću setu,nostalgiju i tugu.
Uz neku pesmu dragu
na put ispratiti ptice.
Pod kišobranom ću sakriti
svoje umorno lice,
svoje suze i svoje
lude bubice.
Jesenji vetrovi sviraće
moje pesme.
U tamnoj noći
čuće se moje reči.
Obavijena maglom,
obučena u žuto lišće,
isprosiću malo topline
i ,tužna, zaštititi srce
od svih budućih
snova o sreći.
Kroz prozor ću namršteno
posmatrati sivilo.
Kiše će oprati gradske ulice.
Kiše,moje saveznice.
I ugostiću setu,nostalgiju i tugu.
Uz neku pesmu dragu
na put ispratiti ptice.
Pod kišobranom ću sakriti
svoje umorno lice,
svoje suze i svoje
lude bubice.
Jesenji vetrovi sviraće
moje pesme.
U tamnoj noći
čuće se moje reči.
Obavijena maglom,
obučena u žuto lišće,
isprosiću malo topline
i ,tužna, zaštititi srce
od svih budućih
snova o sreći.
Koliko je teško biti žena
Jednom si mi rekao da se od snova ne živi
a ja glupavo sledila svoje snove
i verovala u 'bolje sutra',
naše,njihovo,svačije...
Svake sam večeri šaputala u jastuk
molitve,ne znam ni ja kome,
nadajući se da će ih neko,
nekada čuti i ,možda,
osvrnuti se na moje vapaje
i mene umornu,tužnu pogledati
i mene se setiti.
Govorio si mi da ništa ne traje večno,
da nam je jedino smrt osigurana.
Predlagao si mi da ,
ako već želim da znam rok trajanja
kupim ,na primer,toster
kako bih bila sigurna
dokle važi garancija.
Nudio si mi trenutke sreće,
želeći da uživam dok traje
a ja,nikada zadovoljna polovičnim rešenjima,
tražila da svoj žig ostavim na tvojim usnama,
da samo za sebe prisvojim tvoje zagrljaje.
Nudio si mi mir i sigurnost na svojim grudima,
želeći da ukrotiš divljakušu u meni,
čergarku,skitnicu i ženskog boema
a pritom ne dajući ni pola sebe.
Ipak sam ostala Marija,žena koje nema.
Ipak sam ostala sama i samo svoja,
ona koja će sebe celu dati onome
ko bude bar jednom čovek,
onome koji će razumeti mene,
onome ko će shvatiti koliko je teško
biti žena.
a ja glupavo sledila svoje snove
i verovala u 'bolje sutra',
naše,njihovo,svačije...
Svake sam večeri šaputala u jastuk
molitve,ne znam ni ja kome,
nadajući se da će ih neko,
nekada čuti i ,možda,
osvrnuti se na moje vapaje
i mene umornu,tužnu pogledati
i mene se setiti.
Govorio si mi da ništa ne traje večno,
da nam je jedino smrt osigurana.
Predlagao si mi da ,
ako već želim da znam rok trajanja
kupim ,na primer,toster
kako bih bila sigurna
dokle važi garancija.
Nudio si mi trenutke sreće,
želeći da uživam dok traje
a ja,nikada zadovoljna polovičnim rešenjima,
tražila da svoj žig ostavim na tvojim usnama,
da samo za sebe prisvojim tvoje zagrljaje.
Nudio si mi mir i sigurnost na svojim grudima,
želeći da ukrotiš divljakušu u meni,
čergarku,skitnicu i ženskog boema
a pritom ne dajući ni pola sebe.
Ipak sam ostala Marija,žena koje nema.
Ipak sam ostala sama i samo svoja,
ona koja će sebe celu dati onome
ko bude bar jednom čovek,
onome koji će razumeti mene,
onome ko će shvatiti koliko je teško
biti žena.
Proleće u novembru
I eto velike istine:
osvane i dan kad
poverujemo u 'bolje sutra'.
Ne slušamo vremensku prognozu
a ipak znamo ,biće danas sunca
na nebu.
Jer...proleće je u novembru.
I nekako lagani postanemo.
Nekako bi da poletimo,
da se smejemo i pevamo.
Da se prepustimo toplini,
da posmatramo ptica let,
da volimo ljude.
Da vrisnemo od sreće :
'Lep je,lep ovaj svet!'
Jer...proleće je u novembru.
(novembar 2010 )
osvane i dan kad
poverujemo u 'bolje sutra'.
Ne slušamo vremensku prognozu
a ipak znamo ,biće danas sunca
na nebu.
Jer...proleće je u novembru.
I nekako lagani postanemo.
Nekako bi da poletimo,
da se smejemo i pevamo.
Da se prepustimo toplini,
da posmatramo ptica let,
da volimo ljude.
Da vrisnemo od sreće :
'Lep je,lep ovaj svet!'
Jer...proleće je u novembru.
(novembar 2010 )
Ona i Ja
Posvađale smo se.
Ona i ja.
Ona:romantična pesnikinja,
zaljubljena u reči,posmatrač ljudskih lica.
Izgubljena u svojim snovima,
nepopravljiva sanjalica.
Ja:realna,surova,
od života umorna.
Večiti borac,spremna za laktanja.
Ponekad tvrdoglava,često lajava.
Posvađale smo.
Ona i ja.
Ja bih da ubijem tu pesnikinju u sebi.
Izvršila bih,mirne duše,eutanaziju.
Pomogla bih joj da se ne muči
u ovom surovom vremenu,u ovom gmazu.
Ona bi da me obrlati.
Stalno me prati.
Šapuće,miluje,baca mi mađije,
mrmlja molitve,smišlja rime.
Nervira me.Zadavila bih je.
Misli da može da govori u moje ime.
Nervira me taj nepopravljivi romantik.
Ne mogu ni da vidim njen nasmešen lik.
E,baš je mrzim.
Tu pesnikinju,što u ''lepše sutra' veruje.
Što svojim rečima,svojim oružjem,
pokušava da svet promeni na bolje.
Ubila bih pesnikinju u sebi.
Ali ne smem.
Bojim se da neću znati
da,bez nje,ja pišem pesme.
Ona i ja.
Ona:romantična pesnikinja,
zaljubljena u reči,posmatrač ljudskih lica.
Izgubljena u svojim snovima,
nepopravljiva sanjalica.
Ja:realna,surova,
od života umorna.
Večiti borac,spremna za laktanja.
Ponekad tvrdoglava,često lajava.
Posvađale smo.
Ona i ja.
Ja bih da ubijem tu pesnikinju u sebi.
Izvršila bih,mirne duše,eutanaziju.
Pomogla bih joj da se ne muči
u ovom surovom vremenu,u ovom gmazu.
Ona bi da me obrlati.
Stalno me prati.
Šapuće,miluje,baca mi mađije,
mrmlja molitve,smišlja rime.
Nervira me.Zadavila bih je.
Misli da može da govori u moje ime.
Nervira me taj nepopravljivi romantik.
Ne mogu ni da vidim njen nasmešen lik.
E,baš je mrzim.
Tu pesnikinju,što u ''lepše sutra' veruje.
Što svojim rečima,svojim oružjem,
pokušava da svet promeni na bolje.
Ubila bih pesnikinju u sebi.
Ali ne smem.
Bojim se da neću znati
da,bez nje,ja pišem pesme.
Nacrtala sam svoje srce
Nacrtala sam svoje srce
sa svim komorama i pretkomorama,
savršeno srce,zdravo
i nenačeto patnjama.
Dozvolila mu da kuca,čula taj ton,
ujednačen,ritmičan,
ton afričkih bubnjeva
tam tam tanam tam tam.
Sakrila sam ga rukama,
zaklonila od pogleda,
šaputala mu,tepala,
u njegovu zaštitu, ponosna ,stala.
U boju ljubavi ga obojila,
potrebnu dozu adrenalina mu ubrizgala,
lepim sećanjima ga obavila,
savršen poklon osmislila.
Na dlanu,srce,tebi poklonila.
Svoju dragocenost tebi prepustila.
Ne gledaj mom poklonu u zube.
Neće te ujesti,jer zuba nema.
sa svim komorama i pretkomorama,
savršeno srce,zdravo
i nenačeto patnjama.
Dozvolila mu da kuca,čula taj ton,
ujednačen,ritmičan,
ton afričkih bubnjeva
tam tam tanam tam tam.
Sakrila sam ga rukama,
zaklonila od pogleda,
šaputala mu,tepala,
u njegovu zaštitu, ponosna ,stala.
U boju ljubavi ga obojila,
potrebnu dozu adrenalina mu ubrizgala,
lepim sećanjima ga obavila,
savršen poklon osmislila.
Na dlanu,srce,tebi poklonila.
Svoju dragocenost tebi prepustila.
Ne gledaj mom poklonu u zube.
Neće te ujesti,jer zuba nema.
Zaboravi
Zaboravi da si prošao kraj mene
i da si se zamnom okrenuo.
Zaboravi zvezde u mojim očima
i moj dodir tebi tako poznat.
Zaboravi moj korak
koji si ,nepogrešivo,prepoznao
svaki put kada sam ti se prikradala.
Zaboravi da sam bila čovek
među ženama,
koje su ti se nudile,sebe ti poklanjale,
sve svoje davale.
Zaboraviće me tvoje ruke,
mnogo brže nego što si to
i očekivao.
Zaboraviće me tvoje sećanje,
obolećeš od privremene amnezije.
Postaćeš senilan u svojim
najboljim godinama.
Dementan.
Nesvestan obrisa mog tela.
Postaćeš slep kod očiju,
nećeš videti onu auru
koja se,u crveno obojena,
oko mene stvarala,
svaki put kada sam kraj tebe bila.
Zaboraviću i ja sebe.
Moj um će odbrambeni mehanizam
zaborava stvoriti.
Sve ću u crno obojiti.Prefarbati.
Sve će u nepovrat nestati
kada ja, zaboravljena,
za tebe postanem
ona koja nije ni postojala.
i da si se zamnom okrenuo.
Zaboravi zvezde u mojim očima
i moj dodir tebi tako poznat.
Zaboravi moj korak
koji si ,nepogrešivo,prepoznao
svaki put kada sam ti se prikradala.
Zaboravi da sam bila čovek
među ženama,
koje su ti se nudile,sebe ti poklanjale,
sve svoje davale.
Zaboraviće me tvoje ruke,
mnogo brže nego što si to
i očekivao.
Zaboraviće me tvoje sećanje,
obolećeš od privremene amnezije.
Postaćeš senilan u svojim
najboljim godinama.
Dementan.
Nesvestan obrisa mog tela.
Postaćeš slep kod očiju,
nećeš videti onu auru
koja se,u crveno obojena,
oko mene stvarala,
svaki put kada sam kraj tebe bila.
Zaboraviću i ja sebe.
Moj um će odbrambeni mehanizam
zaborava stvoriti.
Sve ću u crno obojiti.Prefarbati.
Sve će u nepovrat nestati
kada ja, zaboravljena,
za tebe postanem
ona koja nije ni postojala.
Milo moje
Ne veruj ,milo moje.
Nisam ja
mudrac niti svetica.
Padala sam,milo moje,
o svoje se noge saplitala,
glavom sam puno puta
o zid lupila,
trudeći se da pokažem koliko sam jaka.
Bojim se,milo moje i ja mraka.
Ima,milo moje,i dobrih ljudi na ovom svetu.
Nisu svi loši i nisu svi bez duše.
Ne daj da ti taj nevini pogled neko
svojom grubom rukom otme,
ne daj da ti kule u oblacima sruše.
Ne daj,milo moje,
da ti neko nedostojan tebe
detinjstvo ukrade.
Ne daj se,moj mali veliki čoveče.
Ne daj se,milo moje.
Više me bole tvoji padovi i modrice ,
od svih nepravdi koje ovaj život može da nanese.
Dozvoli mi,milo moje,da ti tek ruku dam.
Rezervisano je moje rame,milo moje,
samo za tebe.
Dok me bude,dok živim,nećeš biti sam.
Nauči da budeš čovek među ljudima.
Uvek sam se borila i uvek se trudila
da to postaneš.
Ne daj da ti snove ukradu,
ne daj da ti oboje sivilom dane.
Ne pokazuj svetu svoje rane.
Nisam ja,milo moje, popila
svu pamet ovog sveta.
I moja je duša još k'o u deteta.
Ne znam ja sve formule i teoreme.
Ne znam ni gde Đavo spava.
Ne znam kako da zaustavim vreme,
niti gde se nalazi izvor mladosti
i drvo života.
Nije to ništa čudno,milo moje
i nije to sramota.
Naučićeš i sam,milo moje,
neke važne životne lekcije.
Polako,još nije došlo to vreme.
Ne žuri,milo moje da odrasteš.
Budi moje dete još uvek.
Rasti bezbrižno tu,kraj mene.
Nisam ja
mudrac niti svetica.
Padala sam,milo moje,
o svoje se noge saplitala,
glavom sam puno puta
o zid lupila,
trudeći se da pokažem koliko sam jaka.
Bojim se,milo moje i ja mraka.
Ima,milo moje,i dobrih ljudi na ovom svetu.
Nisu svi loši i nisu svi bez duše.
Ne daj da ti taj nevini pogled neko
svojom grubom rukom otme,
ne daj da ti kule u oblacima sruše.
Ne daj,milo moje,
da ti neko nedostojan tebe
detinjstvo ukrade.
Ne daj se,moj mali veliki čoveče.
Ne daj se,milo moje.
Više me bole tvoji padovi i modrice ,
od svih nepravdi koje ovaj život može da nanese.
Dozvoli mi,milo moje,da ti tek ruku dam.
Rezervisano je moje rame,milo moje,
samo za tebe.
Dok me bude,dok živim,nećeš biti sam.
Nauči da budeš čovek među ljudima.
Uvek sam se borila i uvek se trudila
da to postaneš.
Ne daj da ti snove ukradu,
ne daj da ti oboje sivilom dane.
Ne pokazuj svetu svoje rane.
Nisam ja,milo moje, popila
svu pamet ovog sveta.
I moja je duša još k'o u deteta.
Ne znam ja sve formule i teoreme.
Ne znam ni gde Đavo spava.
Ne znam kako da zaustavim vreme,
niti gde se nalazi izvor mladosti
i drvo života.
Nije to ništa čudno,milo moje
i nije to sramota.
Naučićeš i sam,milo moje,
neke važne životne lekcije.
Polako,još nije došlo to vreme.
Ne žuri,milo moje da odrasteš.
Budi moje dete još uvek.
Rasti bezbrižno tu,kraj mene.
Пријавите се на:
Постови (Atom)