Powered By Blogger

уторак, 3. август 2010.

Πάντα ῥεῖ (panta rhei)

Nikada ja nisam htela da pišem pesme.
Nekako me je,samo po sebi,našlo.
Tresnulo jednog popodneva posred čela,
naišle reči kao lavina,
pokuljalo odjednom iz mene,
grunulo zapravo pa samo poteklo.
Nisam vična ni slaganju slova,
često pomešam pa napišem šta ne treba.
Uglavnom,ispadne kako ispadne,
pa shvatim
svoje sam misli ,zapravo,pretekla.
Napisala ih,prodisala,
malo nad njima šmrckala,
kamen u grudima malo pomerila,
dušu olakšala pa se osmehnula.
Bude mi nekako lakše kad napišem,
šta god.
Napišem pa slobodnije dišem.
A posle nekog vremena,
čak ni to što sam pisala,
nije više ni važno.
Kad nešto pomislimo
pa zapišemo,shvatimo,
sve je u životu prolazno.
I prošle tuge nas manje muče,
juče postane juče.
Sve prolazi,reči ostaju ,
da nas ipak pomalo podsećaju,
da moramo pisati
ako želimo disati.

Нема коментара:

Постави коментар

Copyright ©2010/2011 by Marija Mihajlović Davidović-zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora-